Prošli tjedan u Zagrebu je gostovao Tom Peters, jedan od vodećih svjetskih stručnjaka za menadžment i poslovnu izvrsnost. Jedna od njegovih osnovnih teza je da rukovoditelji premalo pozornosti posvećuju komunikaciji i motivaciji svojih zaposlenika. Naime, ako žele da njihovi zaposlenici motivirano pristupaju korisnicima i svom poslu, rukovoditelji trebaju jednako motivirano pristupati njima.

Točno prema uputama
Rezultati istraživanja provedenog s hrvatskim rukovoditeljima ukazuju na dva trenda: jedan je da rukovoditelji smatraju da se mnogo više bave svojim zaposlenicima nego što to smatraju sami zaposlenici, a drugi je da rukovoditelji imaju tendenciju ponašati se prijateljski prema svojim zaposlenicima, sve dok se ne dovodi u pitanje tko je autoritet u poslu. To u praksi izgleda tako da će rukovoditelji u pravilu pronaći vremena porazgovarati sa svojim zaposlenikom ako je tema razgovora osobne prirode, dok će izbjegavati pitati zaposlenika za mišljenje u temama poslovne prirode. Nastojat će izići u susret zaposlenikovoj potrebi da ode prije s posla zbog privatnih obveza i općenito će imati prilično razumijevanja prema zaposlenikovim privatnim problemima. Međutim, kada je posao u pitanju, od zaposlenika će tražiti da se obavi točno prema njegovim uputama. Neće biti voljan saslušati zaposlenikove prijedloge i ideje za unapređenje rada. Neće ga uključivati u donošenje odluka, čak i ako posljedice tih odluka mora snositi sam zaposlenik. Također, ako zaposlenik pokazuje nedostatna znanja i vještine, neće aktivno raditi s njime na njihovu unapređenju, već će mu dati jednostavnije zadatke, dok će složenije obaviti sam. Većina rukovoditelja u takvom pristupu ne vidi ništa loše. Smatraju da odgovornost za posao snose oni, te da su zaposlenici ovdje da izvršavaju svoje zadatke po danim uputama, a ne da se miješaju u poslovno odlučivanje. Stoga se nastoje sa zaposlenicima na osobnoj razini ponašati prijateljski i s poštovanjem, dok se, kada je posao u pitanju, u pravilu ponašaju autoritarno. Da bi zaposlenici bili motivirani u poslu, svakako je važno da rukovoditelj ima prijateljski pristup prema njima osobno. Međutim, jednako je važno da rukovoditelj otvoreno, s povjerenjem i poštovanjem, pristupa i prema njima kao profesionalcima. Zaposlenici se žele na poslu profesionalno iskazivati i važno im je da svojim radom pridonose uspjehu tima. Važno im je da rukovoditelj primjećuje njihov dobar rad i da ih pohvaljuje zbog toga. Važno im je da budu uključeni u odlučivanje u područjima koja utječu na uspješnost njihova poslovanja. Imaju potrebu ukazivati na uočene nepravilnosti u poslovnom procesu kako bi se on poboljšao.

Svatko je važan
Premda rukovoditelj ima širu sliku poslovanja, zaposlenik na svome radnom mjestu ima detaljniji pregled konkretnih operativnih problema i u mogućnosti je dati vrijedne sugestije kako da se oni kvalitetno riješe. Od rukovoditelja očekuje da ga pažljivo sasluša, pomno razmotri njegove prijedloge, uvaži i primijeni one korisne, te objasni iz kojih su razloga oni ostali neprimjenjivi. To je dvosmjerni ravnopravni odnos u kojem se svaka strana osjeća pozvanom unapređivati poslovanje iz perspektive vlastitih ovlasti i odgovornosti. Ako rukovoditelj preferira jednosmjernu komunikaciju u kojoj on naređuje a od zaposlenika očekuje samo da izvršava naredbe, nužno se javlja nezadovoljstvo zaposlenika i loša klima u timu, što sve utječe na smanjenje kvalitete poslovanja. Rukovoditelju u tom slučaju nedostaje konkretna operativna slika, pa njegovi zahtjevi mogu biti neprimjereni i ponekad neizvedivi, što može povećati njegovo nezadovoljstvo i rezultirati okrivljavanjem zaposlenika za neefikasnost. S druge strane, zaposlenici ponekad ne mogu vidjeti širu sliku koja se krije iza zahtjeva rukovoditelja, pa ih mogu doživjeti besmislenim i samom time demotivirajućim. Jedino dvosmjernom komunikacijom, u kojoj rukovoditelj daje zaposlenicima širi poslovni kontekst, a zaposlenici rukovoditelju konkretne prijedloge za poboljšavanje operativnih procesa može se sustavno poboljšavati poslovanje. Štoviše, pri takvoj komunikaciji se svatko u hijerarhiji osjeća poslovno cijenjeno i važno, bez obzira na svoj položaj.

Autorica je magistrica psihologije te vlasnica i direktorica poduzeća za poslovno savjetovanje Ramiro (www.ramiro.hr)