Prihvat ponude nije pravni posao

Prema stavu Visokog trgovačkog suda RH u odluci br. Pž-7895/2003 istaknuto je da je pravo na utvrđenje ništavim pravnog posla dopušteno po čl. 103. ZOO, a na ništavost pravnog posla može se po čl. 109. ZPP pozivati svaka zainteresirana osoba. U tom slučaju sam zakon daje aktivnu procesnu legitimaciju na tužbu na utvrđenje svakoj zainteresiranoj osobi bez potrebe dokazivanja pravnog interesa. Prihvat ponude, međutim, nije pravni posao kako tvrdi sud u obrazloženju pobijane presude.

Sud doduše pravilno navodi da prijedlog za zaključenje ugovora neodređenom broju osoba koji sadrži bitne sastojke ugovora čijem je zaključenju namijenjen, važi kao ponuda, pa prihvat ponude stvara određena prava i obveze ponuditelja i ponuđenoga, o čemu je u pobijanoj presudi dano opširno obrazloženje.

Time je nastao neimenovani ugovor koji obvezuje prvotuženika da baš s drugotuženikom zaključi ugovor koji je usmjeren na prijenos vlasništva na nekretninama, a na strani drugotuženika pravo zahtijevati zaključenje takvog ugovora. Unatoč stvaranju prava i obveza na temelju ponude, sama ponuda nije pravni posao pa tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništavim prihvat ponude nije tužba na utvrđenje ništavim ugovora koji je nastao na temelju prihvata ponude. 

S druge strane, prihvat ponude nije ni pravo ni pravni odnos. Ponuda je tek očitovanje volje čiji rezultat može biti stvaranje određenih prava i pravnih odnosa. Tužitelj nije tražio da sud utvrdi da postoji ili ne postoji kakvo pravo ili pravni odnos, a nije tražio niti da sud utvrdi ništavim ugovor koji je nastao izjavom o prihvatu ponude.

Založni vjerovnik nema pravo predložiti stečaj

Prema stavu Visokog trgovačkog suda RH u odluci br. Pž-3892/01 određeno je da pojam vjerovnika u stečajnom postupku obuhvaća više kategorija osoba, no kada Stečajni zakon govori o vjerovniku koji je ovlašten pokrenuti stečajni postupak, tada ima u vidu osobnog vjerovnika dužnika, odnosno osobu koja je upravo sa potencijalnim stečajnim dužnikom u dužničko-vjerovničkom odnosu.

Kategorija razlučnih vjerovnika nije obuhvaćena ovim terminom ukoliko se ne radi ujedno i o osobnim vjerovnicima. Iz činjenica koje je predlagatelj iznio u svom prijedlogu može se zaključiti jedino da je predlagatelj založni vjerovnik, te da ima u eventualnom stečajnom postupku pravo odvojenog namirenja iz nekretnine koja je u vlasništvu dužnika.

Založni vjerovnici kao i svi drugi razlučni vjerovnici isključuju do visine iznosa svoje tražbine stečajne vjerovnike od namirenja iz vrijednosti stvari ili prava na kojima je zasnovano razlučno pravo.

Otvaranjem stečajnog postupka pravna pozicija založnog vjerovnika ni u koliko se ne mijenja, jer založni vjerovnik svoje potraživanje može ostvariti po pravilima Ovršnog zakona bez stečajnog postupka, na isti način na koji se to vrši i u samom stečajnom postupku.

Zato predlagatelj nema niti pravnog interesa za pokretanje stečajnog postupka nad založnim dužnikom.