Iz sudske prakse: Zastara kredita banke

Autor: Mićo Ljubenko , 24. srpanj 2013. u 22:00
Mićo Ljubenko

Prema stavu Vrhovnog suda RH u odluci br. Rev-861/2007 nižestupanjski sudovi zaključuju u prilog nastupa zastare tražbine banke kao tužitelja. U prilog takvog zaključka polaze od utvrđenja da je čl. 13. Ugovora o kreditu određeno da se kredit smatra dospjelim na naplatu u cijelosti kada korisnik kredita propusti platiti dvije uzastopne mjesečne dospjele rate kredita. S tim u svezi utvrđuju da je dospijeće na naplatu cijelog kredita, obzirom na neprijepornu činjenicu da nisu isplaćene o dospijeću dvije uzastopne mjesečne rate, nastupilo izvan roka od pet godina računajući unatrag od utuženja. Slijedom takvih utvrđenja, pravo banke na otkaz ugovora o kreditu treba promatrati neovisno od prava banke da po dospijeću cijelog kredita na naplatu zatraži pravovremeno njegovu isplatu kako bi izbjegla nastup pravnih posljedica zastare tražbine. Tužitelj zapravo u reviziji smatra da bi se moglo smatrati da je cijeli kredit dospio na naplatu trenutkom neplaćanja dviju uzastopnih rata kredita samo onda ako bi se banka poslužila pravom da ugovor otkaže, a što ona da nije učinila. Ovakve tvrdnje revidenta nisu osnovane, jer iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je odredbom čl. 13. ugovora između stranaka utanačeno da neotplaćeni iznos kredita za naplatu dospijeva trenutkom ne plaćanja dviju uzastopnih rata kredita. Revidentove se tvrdnje ne mogu prihvatiti jer bi proizlazilo da kredit, ako ga banka ne bi otkazala, pa iako dužnik obvezu iz kredita ne ispunjava, ne bi dospio cijeli na naplatu sve dok ne bi dospjela na naplatu i zadnja mjesečna rata kredita, a takvi zaključci iz utvrđenog činjeničnog stanja ne proizlaze. To posebno ne proizlazi iz čl. 13. Ugovora o kreditu u kojoj su odredbi stranke odredile kada se cijeli kredit smatra dospjelim na naplatu. Ako bi se i polazilo od toga da odredba čl. 13. Ugovora nije posve jasna, tada bi ju trebalo tumačiti sukladno čl. 100. ZOO, u korist strane koja nije pripremila i predložila ugovor, a to je tuženik, a ne tužitelj, tj. P. banka.

Hipoteka za buduće potraživanje

Prema stavu Vrhovnog suda RH u odluci br. Rev-325/2004 pogrešan je pravni pristup drugostupanjskog suda. U smislu odredbe čl. 63. st. 1. ZOVO radi osiguranja određenog potraživanja nepokretna stvar može biti opterećena pravom zaloga u korist vjerovnika (hipoteka). Novčana tražbina je određena ako je određen njezin iznos u novcu te vjerovnik i dužnik. Neko drugo njezino svojstvo, osim određenosti, ne utječe na mogućnost ili nemogućnost osiguranja zalogom, pa nema zapreke da se osigura i buduća tražbina ili uvjetna tražbina. Drugostupanjski sud se poziva i na pravno pravilo iz paragrafa 14 bivšeg Zakona o zemljišnim knjigama nalazeći da ono dopušta zasnivanje i upis hipoteke za tražbinu koja se odnosi na čitav iznos odobrenog kredita kada čitav iznos još nije iskorišten, ali i u tom slučaju pretpostavka je da je kredit već odobren u trenutku zasnivanja hipoteke. U stavku 2. toga paragrafa određeno je, međutim, da u takvom slučaju treba u ispravi na temelju koje se vrši upis navesti "najviši iznos, koji kredit ili odgovornost smije dostići", a to ne podrazumijeva da iznos kredita mora biti točno određen u trenutku zasnivanja hipoteke, odnosno podrazumijeva da nije određen s obzirom na to da se traži da se u ispravi navede najviši iznos "koji kredit smije dostići". U konkretnom slučaju ugovorom o hipoteci određena je buduća tražbina koja se osigurava, jer je određena pravna osnova te tražbine (poslovni odnos po kojem ćebanka davati kredite, garancije i druge bankarske usluge), vjerovnik, dužnik i najviši iznos koji tražbina smije dostići.

Odgovara:  Mićo Ljubenko, dipl. iur

Pitanja šaljite na redakcija@poslovni.hr s napomenom za rubriku savjetnik
 

Komentirajte prvi

New Report

Close