Znanstvenici na korak do humanoidnih robota iz romana

Autor: Ivan Delaš , 18. svibanj 2009. u 22:00

Prvi put su spojeni neuroni i elektrode u jedan spoj koji je počeo smisleno funkcionirati, a to znači da je zapravo napravljen prvi korak ka stvaranju robota iz ZF romana

Što dobijete kad prospete mozak štakora po snopu elektroda? Na ovo pitanje bi neki narodni genije odgovorio roštiljskim humorom, Indiana Jones iz najboljih dana bi se s mučninom u želucu prisjetio svojih avantura iz katakombi, a čak ni najvjerniji poklonik Asimovih zakona robotike ne bi odgovorio – dijete robota. I dodao: “Ponekad vas posluša i napravi što ste ga zamolili, a ponekad i ne”. Upravo tim riječima je Kevin Warwick ukratko opisao svoju kreaciju – sintezu biološkog mozga, motornog vozila na dva kotača i mreže prostornih senzora. Koja je sposobna učiti i to metodom pokušaja i pogreški, sasvim slično djetetu koje se u prostoru “zabija” u ispupčene površine. Isključivo zbog tih sličnosti je Warwick usporedio bio-robota s djetetom (što i sam napominje kako netko ne bi krivo shvatio “vic pitanje” s početka teksta na pogrešan način).

Neuroni i žice
Dakle, nakon uspješnog “spajanja” elektroda i neurona štakora koji je žrtvovao glavu za znanost, Warwickov tim sa Sveučilišta Reading nastavio je hraniti biološki dio spoja, to jest štakorov mozak tekućinom koja je sadržavala potrebne hranjive sastojke i minerale. Kada su se neuroni uspjeli povezati na način da su su stvorili mrežu koja može reagirati na električne podražaje preko elektroda, znanstvenici su spojili novoformirani kibernetički mozak i mehaničko-tehnološke komponente kako bi se bio-robot mogao kretati u prostoru, a oni mogli nastaviti sa eksperimentom. Proučavali su kako Warwickovo “dijete” reagira na prepreke. Prvih nekoliko tjedana se najčešće zaletavalo gdje ne treba i neuspješno udaralo u bilo koji objekt na svojoj putanji. Međutim, malo po malo, kako su se veze između neurona razvijale mozak je počeo primati i procesuirati sve veću količinu informacija na pravi način te pravovremeno reagirati na postavljene prepreke. Analizirajući podatke znanstvenici su ustanovili kako se bio-robotu u trenucima kada treba reagirati, odnosno skrenuti pojačava aktivnost određenih neurona. “Radi se o specifičnoj vrsti učenja, poznatoj pod imenom Hebbian učenje, a koje objašnjava kako kada nešto radimo po šabloni, kada nam postaje navikom, tada jednostavno postanemo dobri u tome što radimo”, izjavio je Warwick. Najintrigantnije u cijelom eksperimentu jest što robot ima biološki mozak na kojeg se pomoću senzora za vanjski svijet jedino i isključivo oslanja. Nije sofisticirano računalo za razliku od svojih “rođaka”. I upravo zbog tog razloga slijedeća faza bi mogla biti, a što biološki mozak omogućuje, dodavanje većeg broja senzora kojim bi robot percipirao okolinu putem infracrvenih signala, svojevrsnog sonara pa čak i x-zraka.

Mogućnosti su brojne. Ipak, a što bi moglo smiriti skeptične i one kod kojih se napretkom tehnologije javlja sve veći strah od dehumanizacije i potencijalnog suživota robota i čovjeka na zemlji, Warwick ne planira ići u tom smjeru i opteretiti robota svakojakim senzornim pomagalima. Njegova je satisfakcija već činjenica da može promatrati novi oblik života i iz prikupljenih podataka proniknuti u tajne ljudskog mozga i načina njegovog funkcioniranja. “Proučavanjem načina na koji bio-robot uči i pohranjuje memoriju medicina može imati brojne koristi od kojih je svakako najveća ona koja se tiče liječenja jedne od najčešćih bolesti koja pogađa starije osobe – Alzheimerove bolesti.Ukoliko vas i dalje, bez obzira na Warwickove tvrdnje muči sumnja kako on ipak neće stati na pukom proučavanju u medicinske svrhe može vas smiriti činjenica da je, obzirom da se radi o neuronima jednog štakora, robot ”osuđen“ na život od tek nekoliko mjeseci. Iako… ”Beba iz Readinga” jest prvi uspjeli pokušaj stvaranja kibernetičkog mozga, ali i na drugom su, čisto robotskom polju bez biosupstanci, znanstvenici iznjedrili još jedan značajan uspjeh – robota znanstvenika i nazvali ga Adam. Adam je dakle, iako ne sa ozbiljnom naočalama na licu i akreditacijom na bijeloj kuti, sposoban generirati vlastite hipoteze i testirati ih u praksi. Štoviše, već je uspio samostalno doći i do znanstvenog otkrića! Doduše skromnog, što naglašava i Ross King, voditelj projekta i biotehnolog s Aberystwyth univerziteta pri Sveučilištu u Cambridgeu. Ali i objavljivog u stručnim časopisima.

Oni dolaze
Uglavnom, Adam kojem bi se uskoro trebala priključiti ni manje ni više nego sama Eva, također radi na dobrobiti čovječanstva i njegove su sposobnosti ocijenjene sličnima sposobnostima jednog studenta. Zasada. Ali znanstveni tim vjeruje da bi kada mu se priključi Eva i slični strojevi koji će moći podijeliti Adamovo iskustvo u kombinaciji sa još novijom tehnologijom, Adam mogao postati nekim pandanom voditelja znanstvenog projekta te voditi svoju ekipu u pohode na nova, njihova vlastita autonomna otkrića. Kako priča ne bi završila na kibernetičkom mozgu i znanstveniku s biblijskim imenom koji više izgledaju kao komad bijele tehnike s ekstra mogućnostima nego živa bića pobrinuli se, a tko drugi nego Japanci. Nakon Asima, rasplesanog robota koji bi mogao dobiti pozivnicu za iduću sezonu “Plesa sa zvijezdama”, robo-djevojke iz Tokya za usamljene koja je opremljena “čistom peticom” i vjerna do isteka roka baterija, uspjeli su kreirati i robota koji je sposoban izraziti emocije putem facijalne ekspresije – Sayu.

Kombinacija svih navedenih sposobnosti naših novih susjeda na Zemlji može zaista biti zastrašujuća. Neki ljudi su već zbog sve češće primjene programiranih strojeva ostali i bez posla. Dakle, činjenica jest da su nam se brojne varijacije robota već uvukle u život. Programirani kućanski aparati, roboti za zabavu u Japanu, vojni i obavještajni apararati s mimikrijom jednog kukca, bespilotne letjelice, sonde za istraživanje svemira i “šetači” po Mjesecu i Marsu, već godinama upravljani od strane čovjeka obavljaju funkcije za koje su programirani. Ali ipak do sada nije bilo potrebe da se u njihove sustave ugrade famozna tri Asimova zakona robotike. Što bi uskoro, u doglednoj budućnosti, mogla postati i nužnost. Jer, tko bi se od nas mogao osjećati ugodno i znati što se mota po mislima jednog kiborga koji zna plesati Moonwalk kao Jackson, a koji u pauzi između istraživanja ljudskog genoma drži predavanje djeci u osnovnoj školi i čuje apsolutno sve što o njemu priča onaj neradnik u zadnjoj klupi.

Komentirajte prvi

New Report

Close