U potrazi za sigurnošću u opskrbi plinom Europska unija u pravom je trenutku “kupila” još jednu “policu osiguranja”. Najava predsjednika Europske komisije Jose Manuel Barrosa o približavanju sporazumu o energetskoj suradnji s Irakom, međutim, samo na prvi pogled donosi olakšanje Europi, zabrinutoj zbog vlastite ovisnosti o ruskom plinu.

Rusija korak ispred
Nekako u isto vrijeme s tom najavom, naime, ruski je predsjednik Putin, u maniri šahovskog velemajstora, već isplanirao nekoliko poteza dalje. U okviru njegova posjeta Libiji, Gazprom – ruski energetski monopolist pod kapom države – dogovorio je s libijskom kompanijom za plin i naftu dalekosežnu i dugoročnu suradnju objavljujući, također, da pregovara s talijanskim Enija o ulaganju u novi, podvodni naftovod između Libije i Italije, te s Nigerijom o transsaharskoj ruti naftovoda. Putin je u Libiji otvoreno govorio o “plinskom OPEC-u”, svojevrsnoj udruzi zemalja proizvođača plina, što bi za EU, budući da ionako već ima noćne more zbog energetske ovisnosti o Rusiji, zazvučalo kao dodatna prijetnja ili barem novi izvor nelagode. Na sreću, tješe se europski analitičari, “plinski OPEC” u kojemu bi, po logici stvari, Rusija imala glavnu riječ, tek je “daleka perspektiva”, a Financial Times nudi moguću dodatnu utjehu u konstataciji kako je Gazprom, barem do sada, “bolji u najavama nego u izgradnji novih naftovoda i plinovoda”: kontroverzne rute prema EU, Northstream (Baltičko more) i Southstream“(Balkan) tek bi trebale biti sagrađene. EU, dakako, prepoznaje moguće opasnosti i rizike ovisnosti o energetskoj supersili Rusiji. Ali umjesto jedinstvene europske politike kao odgovora na te rizike, EU je suočena s ”malim izdajama” u stilu: svatko za sebe, Gazprom protiv svih. Vodeće države Europske unije – prije svega Njemačka, Francuska i Italija – pokazuju zabrinjavajuću sklonost ka sklapanju bilateralnih sporazuma s Rusima, što potkopava ideju zajedničke energetske politike.

Imperativ diversifikacije
Jedinstvena politika EU, nasuprot tome, mogla bi biti – ohrabrivanje Gazproma na veća ulaganja u proizvodnju, po logici da što je veća proizvodnja plina, utoliko bolje za (europske) potrošače. EU bi, slažu se analitičari, trebala ojačati odnose s drugim proizvođačima opskrbljivačima, poput Libije i Nigerije, dakle trebala bi žešće poraditi na diverzificiranju opskrbe energijom, uključujući tu i kaspijske opskrbljivače. Za ovo potonje EU bi trebao pronaći načine financiranja planirane kaspijske rute (Nabucco) kojom bi plin iz te regije stizao do Europe. Barrosova dobra vijest o “dealu” s Irakom poprima stoga vrlo neizvjesne vrijednosti. Kao prvo, Gazprom (Libija, Nigerija) već je otišao nekoliko koraka dalje, a drugo – Irak kao mogući opskrbnik Europe plinom, zbog notorne i dugoročne nestabilnosti i nesigurnosti te zemlje, zasad je tek (pre)daleka opcija.
(Krešimir Fijačko)

Neugodna iskustva s ruskom opskrbom

S energetskom sigurnošću Europe stvari ne stoje ponajbolje. I bez demoniziranja Rusije osjećaj nelagode utemeljen je i na ne tako davnim iskustvima s posljedicama rusko-ukrajinskih natezanja o cijeni plina (kada je Europa mogla već prilično zorno vidjeti kako bi te stvari mogle izgledati ako bi postale još gore). No, s druge strane, moguće je da su u pravu oni koji drže kako je malo vjerojatno da bi Rusija mogla zloupotrijebiti svoju energetsku dominaciju i, recimo, uskratiti Europi plin – iz ovih ili onih razloga. Optimisti misle da Rusija više ovisi o zaradi na plinu koji prodaje Europi nego što Europa ovisi o ruskom plinu. Ali što je veća ruska energetska dominacija, to bi mogao biti i žešći ruski diktat cijena. Da bi se tome suprotstavljala, EU bi morala djelovati jedinstveno, a toga zasad nema ni na pomolu.