Nakon što su ubrizgale tisuće milijardi dolara u globalni financijski sustav u proteklih šest godina, vodeće središnje banke u svijetu sada su pred neugodnim pitanjem: zašto se tako malo toga vidi na plaćama radnika? Kako piše Reuters, slabi rast plaća glavni je razlog zabrinutosti u vrijeme dok središnji bankari i dalje traže znakove čvrstog gospodarskog oporavka. "Pretpostavka je bila da će niske kamatne stope poduprijeti rast, da će se rast pretočiti u nova radna mjesta, a da će poboljšanje situacije na tržištima rada dovesti do rasta plaća. No, mlaki ih rast plaća čini vrlo nervoznima zato što udara o jedan od osnovnih temelja za uspjeh razvijenog svijeta: solidni dohoci kućanstava i osobna potrošnja", kaže Joel Prakken, direktor konzultantske tvrtke Macroeconomic Advisers.

Pitanje je komplicirano za središnje banke, suočene s činjenicom da monetarna politika malo toga izravno može učiniti za stvaranje radnih mjesta, odnosno podizanje plaća. Kreatori politike mogu utvrditi monetarne uvjete kako bi izvukli gospodarstvo iz gliba i održali tijekove kreditiranja – a kroz te mehanizme njihovi odgovori na krizu nedvojbeno su pomogli sačuvati desetke milijuna radnih mjesta. No, kad oporavak sazrije, izostali rast plaća u razvijenom svijetu jasno se istakne kao područje gdje popustljiva monetarna politika nije postigla zadovoljavajuće rezultate.

Ekonomisti poput Prakkena, nekadašnjeg američkog ministra financija Lawrencea Summersa i ostalih, započeli su rasprave o tome je li veći strukturni problemi združenim snagama zauzdavaju rast plaća. U jednom prošlogodišnjem dokumentu, čiji su suautori dvojica Fedovih istraživača, među potencijalnim se čimbenicima izdvaja globalizacija opskrbnih lanaca, s obzirom da su tvornice i neke uslužne djelatnosti sada izložene globalnoj konkurenciji plaća. Summers je upotrijebio termin "dugotrajna stagnacija", što bi moglo biti trajno slabljenje izleda za industrijske zemlje. U prošlogodišnjem dokumentu dao je naslutiti da bi novi, sofisticiraniji vid kapitalnih ulaganja mogao smanjiti doprinos radnika u proizvodnji roba i usluga, te prešutno limitirati plaće.

Te su zabrinutosti ojačale u vrijeme dok Fed i BoE razmišljaju o podizanju kamatnih stopa tijekom idućih mjeseci kako bi mogli napustiti niske razine kamata nadomak nula posto, na koje su se bile spustile u financijskoj krizi. Te vrlo niske kamatne stope uznemiravaju političare jer bi im vezale ruke ako se ponovno pojavi kriza. U Japanu su izdašni programi poticaja središnje banke u iznosu ukupno 2.200 milijardi dolara tek stvorili prve malene naznake rasta plaća nakon borbe s deflacijom u protekla dva desetljeća. Golemi poticaj i ostali vidovi nove tamošnje gospodarske politike doveli su do procvata dobiti kompanija. Dužnosnici se sada nadaju da će tvrtke plodove toga podijeliti s drugima.U Europi se, pak, ECB suočio sa složenijim problemom. Nagli rast plaća u zemljama poput Grčke i Španjolske, nakon uvođenje eura, doveo je gotovo do raspada eurozone, i nedvojbeno mora biti preokrenut.

Prilagodbe plaća događaju se na oštar i bolan način, a sada je ECB suočen također i s potencijalnim padom cijena. To je potaknulo ECB na novi krug jeftinih zajmova bankama, vrijednih stotine milijardi dolara, premda jačaju zabrinutosti u vezi potrošačke moći prosječne obitelji. Čak i obično konzervativna njemačka središnja banka Bundesbanka nedavno je podržala značajno povećanje plaća dogovoreno s tamošnjim sindikatima, ocijenivši ga "prilično umjerenim" i u skladu s gospodarskim rezultatima. Jean-Luc Schneider, zamjenik direktora odjela za ekonomiju pri Organizaciji za gospodarsku suradnju i razvitak (OECD), kazao je da očekuje da će rast plaća ojačati u razvijenim zemljama u idućih godinu dana jer potražnja nadmašuje ponudu.

U SAD-u je nacionalno udruženje za poslovnu ekonomiju (NABE) nedavno objavilo da se u tri mjeseca do srpnja na godišnjoj razini više nego udvostručio udio američkih kompanija koje su podigle plaće. Pa ipak, sve dok se to ne bude proširilo na globalnoj razini, središnje će banke biti na oprezu.