“Biti meta napada jednog povijesničara ipak je nešto drugo, i deprimirajuće je saznanje da onima koji pišu o skorašnjoj prošlosti nedostaje objektivnosti u istoj mjeri kao i novinarima koji su u trci za vijestima dana. Simmsove optužbe su toliko ekstremne da sam imao muke otkriti koje mu je bilo polazište”, izjavio je jednom prilikom bivši britanski ministar vanjskih poslova Douglas Hurd za irskog povijesničara Brendana Simmsa, profesora povijesti međunarodnih odnosa na Sveučilištu u Cambridgeu.

Simms je veliki pobornik federalnih država Europe, i smatra da je jedini izlaz EU u mnogo tiješnjim vezama i odbacivanju pojedinačnih suvereniteta, poput SAD-a. U intervjuu za Poslovni.hr kaže da se jedina realna snaga koja danas može čvršće povezati europske zemlje nalazi u Njemačkoj, državi njegovog stalnog profesionalnog interesa. Pri tome bi veliku ulogu morala odigrati Francuska koja, po njemu, mora odbaciti sebične ideje o vlastitom suverenitetu, i na taj način natjerati Njemačku da se više posveti ujedinjenju EU. Naravno, Simms u novoj federaciji, koju naziva Eurozona, ne vidi Veliku Britaniju, za koju smatra da će i izvan Unije ostati velika sila. Hrvatska prema njegovom mišljenju, treba inzistirati upravo na čvršćem povezivanju zemalja EU zbog vlastite dobrobiti.

Pobornik ste čvršćih veza među zemljama Europske unije, po uzoru na SAD. Je li takva unija moguća s obzirom na europsko povijesno nasljeđe, kao i stoljećima duga borba najvećih sila za dominacijom nad kontinentom?

To je sasvim moguće, ako imamo na umu ne samo raširenu težnju prema jedinstvu nego činjenicu da su neke od najuspješnijih na svijetu, poput one anglo-škotske i američke, zapravo unije bivših neprijatelja. Značajno će pomoći integracija kod kuće ako se koncentriramo na naše vanjske izazove.

Ima li EU demokratski legitimitet, budući da se najvažnije odluke koje utječu na život građana ne donose u parlamentu?

EU je čudna zvijer, koja se sastoji od demokracija, ali ne jedne i jedinstvene, s obzirom da stvarna moć s jedne strane pripada neizabranim individualcima u Bruxellessu, a s druge nacionalnim liderima koji su odgovorni samo jednom dijelu ukupnog europskog biračkog tijela.

Svjedoci smo tehnokratskih donošenja odluka u EU i njihovom nametanju “odozgo”, kao što je bio slučaj s tehničkim premijerom u Italiji, ili razrješenje ciparske krize u kojoj je Komisija odlučila da loše poslovanje banaka moraju platiti građani vlastitim ušteđevinama. Kako osnažiti povjerenje građana na kojemu bi trebao počivati politički sustav?

To povjerenje može biti obnovljeno samo stvarnim sudjelovanjem na centralnoj razini. Drugim riječima samo centralne predstavničke institucije poput Paneuropskog doma zastupnika ili Senata, i naravno, direktno biranog predsjedništva.

Birokracija koči

Imamo sunce i vjetar, a uvozimo više od polovice energije: Zašto Hrvatska i dalje igra na rubu ponora?

Bitka za svakog gosta

Zašto bi došli baš kod vas? Odgovor odlučuje tko puni apartmane, a tko ostaje prazan

Pojedine zemlje, poput Grčke ili Italije, gaje nepovjerenje prema Njemačkoj zbog moći koju ta zemlja ima u Europi. Je li njemački cilj zaista ovladati Europom?

Današnji Nijemci nemaju nikakve želje za vladanjem bilo kime. Problem Njemačke je, kako je rekao Radek Sikorski, njezin nedostatak volje da Europu vodi političkom jedinstvu.

Ima li Njemačka malo, ili previše utjecaja u Europi?

Recimo to ovako: Njemačka ima previše utjecaja u odnosu na vlastitu pasivnost na polju integracija te premalo moći (u ovom trenutku) da bi iste te integracije pogurnula.

Je li Njemačka sa svojim izvoznim potencijalom, a zatim nakon uvođenja eura jeftinim kreditima za kupovinu vlastitih proizvoda, preplavila zemlje svježim novcem, što je dovelo do pucanja balona i sadašnjih mjera štednje za niz zemalja u EU?

Glavni pokretač eura 1980. godine bila je Francuska koja je time htjela razvodniti moć njemačke marke u vrijeme snažnog dizanja njemačke ekonomske moći. Ali i Nijemci su bili sretni da se pridruže toj ideji zbog politički dobrih razloga. Jeftini krediti ne bi bili problem da nije bilo problema u ponašanju perierije koje je tada dovelo do mjehura.

Postoji li opravdan strah Velike Britanije i Francuske od njemačke dominacije, i pokušavaju li je spriječiti odbijanjem da se priključe strategijama Berlina?

Taj strah danas nije legitiman i ne postoji u Londonu. Stvarna briga je stabilnost eurozone čiji bi kolaps bio katastrofa i za britansko poslovanje. Što se tiče Francuza, oni trebaju odlučiti žele li zadržati suverenitet u kontekstu u kojem Nijemci vrlo brzo vraćaju vlastiti, odnosno žele li se priključiti Njemačkoj u punoj političkoj uniji u kojoj će obje zemlje predati svoj suverenitet.

Vodeći britanski političari najavili su referendum o ostanku u EU. Može li Velika Britanija priuštiti napuštanje EU?

Ako eurozona postane jedna država kao što mora, Britanija to neće moći slijediti. U stvari, EU će napustiti Britaniju, a ne obrnuto. Jedinstveno tržište može se i mora zadržati. Britanija ili Engleska će ipak ostati iznimno važna sila.

Je li rješenje malih država poput Hrvatske u vještoj diplomaciji i pristajanju uz odluke velikih sila?

Hrvatskoj mora biti jasno da je logika eurozone postati jedinstvena država. Hrvatska bi trebala vršiti pritisak za dubljim vezama u Uniji u kojoj će svi biti jednako zastupljeni prema broju stanovnika. To znači prihvaćanje Sjedinjenih europskih država, što je svakako bolje od biranja strana uz, ili protiv pojedinih zemalja.