Ovo jest revolucija

Autor: The New York Times , 25. studeni 2012. u 22:00
Mnogi su Egipćani nakon Arapskog proljeća zabrinuti i gnjevni, no ne žele se vratiti

Muslimansko bratstvo danas blisko surađuje sa Sjedinjenim Američkim Državama i važan je kanal između Washingtona i Hamasa, Izraela i Hamasa te Hamasa i Fataha.

Postalo je moderno ocrnjivati i odbacivati "Arapsko proljeće". Kažu nam da to nije bila revolucija, već je samo uvelo islamiste. Stvorilo je kaos u Egiptu i masovna ubojstva u Siriji. Ukratko, riječ je o gubitku vremena, o uvodu u još jednu "Arapsku zimu".

Među kritičarima su, dakako, i oni koji odavno smatraju da se u muslimanskom svijetu ne mogu razviti demokratska društva i koji su jedva dočekali da nakon protekle dvije godine kažu: "A lijepo smo mi govorili." No među njima su i mnogi promišljeni promatrači, kao što je Hussein Agha s Koledža St. Antony's pri Sveučilištu Oxford i Robert Malley iz organizacije International Crisis Group, koji su nedavno u The New York Review of Books objavili članak "This is Not a Revolution". Članak počinje sljedećim rečenicama: "Tama se spušta na arapski svijet. Šteta, smrt i razaranje bore se za bolji život. Oni izvana bore se za utjecaj i podmiruju račune. Mirni prosvjedi s kojima je sve započelo, uzvišeni ciljevi koji su ih nadahnuli, sve su to davne uspomene… Jedini stalan program jest onaj vjerski, na koji utječe prošlost." Na to mogu reći četiri stvari. Kao prvo, revolucija se stvarno dogodila. Dogodila se u svijesti Arapa, gdje je došlo do korjenitog pomaka od paralizirane kulture žrtava do mlade kulture pokreta koja se razvija. Ideja o sudjelovanju u političkom životu, o djelovanju koje donosi promjene pokrenuta je i neće se od nje odustati. Kao drugo, što su, ako ne "tama", bile sklerotične, zatvorene, desetljetne diktature istisnute tijekom ustanaka? Pobunom je narod tražio otvorenost, povezujući se putem društvenih medija i odražavajući eksploziju frustracija među mladim Arapima. Danas u društvima kao što je ono egipatsko i tuniško imaju dotad neslućenu slobodu pisanja i progovaranja o čemu god požele. Kao treće, adrenalin i snovi revolucionarnih trenutaka prolazne su stvari. To za arapski svijet nije čudno. Sjećam se kako mi je vođa istočnonjemačkog pokreta koji je srušio Berlinski zid nekoliko godina kasnije rekao: "Sanjali smo o raju, a probudili se u Sjevernoj RajniVestfaliji." Promjene koje nastaju generacijske su i neravnomjerne. Ako vjerujemo da su nade koje iza njih stoje tek "daleka sjećanja", znači da zaboravljamo na golemu moć promjene, na primjer, na egipatske generale koji salutiraju predsjedniku i pripadniku Muslimanskog bratstva, koji je na poštenim i slobodnim izborima pobijedio sa 51 posto glasova.

Kao četvrto, što se tiče vjerskih programa, važno je prepoznati o čemu je riječ. Današnji islamisti nisu oni islamisti iz 1979. Došlo je do ključne evolucije u razmišljanju Muslimanskog bratstva ili tuniške Ennahde. Nitko ne govori o teokraciji niti se okreće prema Teheranu. Pravi test te promjene, to jest test uključivosti koja poštuje demokratske promjene i fleksibilnosti kojom će vladajući islamisti tumačiti šerijatski zakon, tek nam predstoji. Ako te stranke ne pronađu umjereno rješenje, iznevjerit će društvo. Upoznao sam puno Arapa, osobito liberalnih Egipćana, koji su zabrinuti i gnjevni, no nitko se od njih ne želi vratiti u stari kavez. Promjene su nužne i teške. No ako su u cjelini dobre za Arape, jesu li dobre za Zapad? Jedan test toga jest kriza u pojasu Gaze. U stara bi vremena Muslimansko bratstvo stajalo postrani i vikalo pogrdnim jezikom na Izraelce i isticalo protuzapadnjačke slogane. Danas egipatski predsjednik Mohamed Morsi obvezan je djelovati. Muslimansko bratstvo danas blisko surađuje sa Sjedinjenim Američkim Državama i važan je kanal između Washingtona i Hamasa, Izraela i Hamasa te Hamasa i Fataha. To je pozitivan pomak jer su važne sile u arapskom svijetu danas prisiljene olake uvrede zamijeniti kompromisnim idejama. Za Zapad je puno bolje da su islamisti uključeni nego da ih se potiskuje. Za Zapad je puno bolje da s tim strankama razgovara i da poštuje slobodne izbore nego da traži potporu tirana. Za Zapad je puno bolje da se despotizam koji proizvodi teroriste svrgne te da se mladi Arapi uključe u izgradnju društva nego da ih regrutiraju džihadističke grupacije. No to je početak na zavojitoj cesti koja vodi iz tame.

Roger Cohen

Komentare šaljite na intelligence@nytimes.com

Komentirajte prvi

New Report

Close