Kad je nedavno u Splitu uz narodnu feštu otvorena šetnica na zapadnoj obali gradske luke, ocjene tog zahvata kretale su se od egzaltiranosti do užasavanja što je hvalevrijedan javni sadržaj stavljen u funkciju privatnog interesa gradonačelnika Željka Keruma.

Nije teško pretpostaviti da taj projekt ni danas ne bi bio realiziran da nije naslonjen na gradilište Kerumova hotela Marjan. Nešto više od 86 milijuna kuna uliveno je u oku privlačnu promenadu, jednaka količina riječi potrošena je na navodnu korist koju će ona donijeti splitskom turizmu, a iz originalnog projekta od javnih sadržaja ostali su prostor za šetnju, stotinjak metara biciklističke staze i nekoliko drvenih klupa i ležaljki. Sve ostalo ima komercijalnu namjenu. Nije zapadna obala, naravno, jedini primjer skrivanja privatnog iza javnog interesa, niti se to događa samo u Splitu, ali da ne mora biti tako, pokazuje primjer portugalskog gradića Vila do Conde pokraj Porta, u kojem se privodi kraju nevjerojatni projekt revitalizacije povijesne jezgre i općenito života u gradu. 

Bogata baština
Još osamdesetih lokalna vlast (socijalisti) shvatila je da neće moći sami preokrenuti negativne trendove. Tvornice, posebno one tekstilne, propadale su pred konkurencijom s Dalekog istoka, stara brodogradilišta drvenih brodova bjažala su na lokacije lakše za poslovanje… "Kuće i spomenici počeli su propadati, tvornice se zatvarati, stanovništvo se iseljavalo, u jezgri su ostali samo starci i dileri. Usto, s obale rijeke Ave otišla su brodogradilišta i za sobom u prostoru ostavila pustoš", kaže arhitekt Manuel Maia Gomes, glavni gradski urbanist. Gradska vlast tada je "složila" projekt revitalizacije u koji je od 2000. uložila oko 20 milijuna eura, od čega je 70 posto došlo iz raznih europskih fondova, a ostatak iz nacionalnih i općinskih izvora. Svi zahvati imali su samo jedan cilj: obogaćivanje javnih sadržaja u gradu od oko 35 tisuća stanovnika, središtu općine koja ima dvostruko više ljudi. "Naš grad je odavno ljetovalište zbog plaža na Atlantiku, ali obnovom nismo željeli ugađati turistima, nego učiniti Vila do Conde ljepšim mjestom za život, privući u njega ljude, a onda će doći i turisti", kaže Maia Gomes.Baština koju su u Vila do Condeu naslijedili nije baš zanemariva.

Grad je nastao u 10. stoljeću, a današnje ime (u prijevodu "grofov grad") nosi od 13. U zlatnim vremenima, do kraja 17. stoljeća, tu su među ostalim nastali crkva Svete Klare iz 14. stoljeća, stotinjak godina mlađa zgrada carine, u 16. su podignuti velika župna crkva i gradska vijećnica sa zanimljivim stupom srama pred njom, impozantni samostan Svete Klare i desetak kilometara dugi akvadukt iz 17. stoljeća. U Vila do Condeu su rođeni ili su živjeli mnogi portugalski umjetnici i pisci, a u gradu i okolici cvjetali su tekstilna industrija, ribarstvo i prerada ribe, brodogradnja… I onda je sve stalo.Dugoročni integrirani program urbane regeneracije temeljen je na istraživanju provedenom još 1985. o socio-ekonomskim uvjetima u gradu. Plan je uključivao poboljšanje uvjeta života, a realizacija je krenula 2000., i tu u igru ulaze fondovi EU. U povijesnoj jezgri počela je obnova i prenamjena javnih zgrada, od stare vijećnice do mnoštva objekata posvećenih kulturi i kreativnosti, ili pak čuvanju zajedničke memorije. Pokrenuta je temeljita obnova urbanog okoliša, posebno na obali rijeke Ave, na kojoj su brodograditelji ostavili pravu pustoš. 

Mudro uredili rivu
Tamo je napravljen i najveći zahvat. Na dvjema lokacijama nasuti su dijelovi uz samu rijeku, i tu napravljene šetnice, postavljene skulpture, uz obalu je privezana replika karavele iz 16. stoljeća, slična je postavljena u obližnje dječje igralište, napravljen je i lukobran sa 20-ak vezova… Odmah uz jednu od dviju novih riva u zgradi stare carine uređen je Muzej brodogradnje, a na širokom platou ljeti se održavaju glazbeni festivali. Da bi se privuklo nove stanovnike ili one stare navelo na ostanak, u produžetku prema kopnu sagrađena je ozelenjena široka ulica uz koju su niknule četverokatne zgrade čiji su investitori, uz poštovanje urbanističkih uvjeta, imali samo jednu obvezu: da barem 50 posto prostora bude namijenjeno stanovanju, a ne poslovnim prostorima, apartmanima i sličnom."Željeli smo vratiti stanovništvo, ali istodobno poštovati naše naslijeđe u povijesnoj jezgri", kaže Gomes.Da bi postigli potonje, od 1997. Vila do Conde uvela je vrlo stroga pravila obnove starih kuća, kakvih je u tom gradiću bezbroj. S obzirom na to da Portugal nema nacionalnih propisa te vrste, sve je prepušteno lokalnoj upravi.

Općina je iz dobivenih sredstava pomogla građanima da obnove svoje kuće, ne toliko novcem, koliko znanjem i stručnim savjetima. Zato je grad uredio cijeli prostor oko kuća, koristeći granit kao tradicionalni lokalni materijal, stvarajući pješačke zone ili stupovima odvajajući nogostupe, pa su i time posredno povećali vrijednost nekretnina. "Na žalost, kriza je učinila svoje, i premda se mnogo ljudi vratilo ili doselilo, i dalje se mnogo kuća prodaje jer njihovi vlasnici nemaju od čega živjeti", kaže Gomes. U Vila do Condeu stopa nezaposlenosti je oko 15 posto, što je nešto bolje od nacionalne statistike ( gotovo 18% nezaposlenih).Usporedno s komunalnim zahvatima, Vila do Conde polako se pretvarao u kulturni centar. Staro kino temeljito je preuređeno i dograđeno, danas je tamo općinsko kazalište i veliki kulturni centar u kojem se izvode predstave, ali već dvadeset godina i jedan od najuglednijih festivala kratkometražnog filma u Europi. "Festivali su odličan način da se stvari pokrenu, jer dovode goste koji onda šire glas o gradu", kaže Gomes.

Raj za ljubitelje filma
U zgradi zvanoj Kuća svetog Sebastijana također su napravljeni golemi građevinski zahvati, tamo je gradski muzej i arhiv, ujedinjeni u Centar sjećanja. U spomenutom jedrenjaku uređena je stalna izložba posvećena portugalskim istraživačima i moreplovcima, taj projekt dobio je izravnu potporu Europske komisije. Svuda po jezgri niknuli su i manji kulturni sadržaji, poput muzeja čipke, koja je jedan od zaštitnih znakova cijele regije. Čisti užitak za ljubitelje filmske umjetnosti je Galerija kinematografske umjetnosti u dvije preuređene srednjovjekovne kuće. Tu su i najznačajniji portugalski sajam starih obrta, ljetna glazbena škola, radionice za izradu čipke… Gomesova kolegica Sara Lobao, također arhitektica, ističe i Omladinski centar sa školama glazbe i plesa, lutkarskim kazalištem i sličnim sadržajima, a nekadašnji općinski zatvor danas je znanstveni centar otvoren školskoj djeci. Ukupno je uređeno gotovo 150 tisuća četvornih metara javnih prostora i 24 tisuće kvadrata stambenih prostora. "Jedini problem nam je popravni dom za maloljetne delinkvente, smješten u nekadašnjoj spavaonici samostana Svete Klare, no to je državna institucija", kaže Sara Lobao.

Temelj ribarstvo 
Vila do Conde bi – da Portugal u međuvremenu nije razoren krizom – bio sjajno mjesto za življenje, dio toga dokazuje i statistika. Broj stanovnika od početka realizacije projekta povećan je za 11 posto, no oni moraju od nečega i živjeti. Gomes kaže da su danas temeljne gospodarske grane u gradu ribarstvo i prerada ribe, u okolici je dominantna poljoprivreda, imaju i tvornicu čokolade, a doseljavanjem novih stanovnika otvara se sve više malih i srednjih tvrtki i obrta, vraća se i trgovina. Na turizam se previše ne oslanjaju zbog sezonskog karaktera, premda se grad počeo širiti u 19. stoljeću ponajviše zbog obližnjih plaža na Atlantiku koje su privlačile stanovnike Porta. "Nije naš posao da privlačimo poslove nego da stvorimo uvjete da našim građanima bude ugodnije živjeti, a onda će i poslovi doći", kaže Gomes, ponosan na brojna priznanja koja je projekt dobio.Takva filozofija našim bi lokalnim čelnicima, posebno u turističkim područjima, najčešće izgledala čudno jer oni obično misle da se turizam gradi feštama na Rivi i mahnitim postavljanjem restoranskih terasa na svaku slobodnu površinu. Vila do Conde mogao bi im biti drukčiji putokaz: od 2002. do 2009. broj noćenja tamo je porastao za gotovo 61 posto. A formula je jednostavna: gdje je ugodno lokalnim ljudima, bit će i njihovim gostima.

Doskočili problemu s privatnim vlasništvom

Trampa s vlasnicima zemljišta i kuća

Jedan od zanimljivijih zahvata bila je i gradnja šetnice uz stari akvadukt. On, istina, nije star kao Dioklecijanov u – opet – Splitu, ali je imao slične probleme: oko njega je bilo privatno zemljište, u lukovima starim gotovo 400 godina ili uz njih bile su izgrađene kuće, a do samog akvadukta bilo je obradivo zemljište. Više od godinu dana općina je pregovarala s vlasnicima zemljišta i kuća, nagovarajući ih da prostor uz akvadukt prepuste općini u zamjenu za parcele na drugim mjestima, ili pomoć u uređenju kuća ili neku drugu trampu. Jedino što nisu mogli dobiti je novac: grad nije imao novca za čisti otkup. "Danas uz akvadukt imamo kilometarsku šetnicu, cijeli prostor oko spomenika je očišćen, a neke od kuća u njegovoj blizini postale su restorani", kaže nam glavni urbanist Vila do Condea.