Karlovčanin Ranko Josip Šironja, diplomirani inženjer građevine, već preko 20 godina posluje s Libijom, tom za svjetsko gospodarstvo vrlo značajnom zemljom. Pričajući o svojim bogatim iskustvima koja još uvijek stječe poslujući s Libijcima kaže kako među svoja tri blaga oni uspinju na prvo mjesto čovjeka, na drugom su jedinstvenost prostora i vremena. Tek kao treće blago ističu se nafta i plin, koji se nastoje staviti u službu prvih dvaju. Dosljednost takve dugoročnosti je, istina, trpjela poprilično proteklih godina pod utjecajima geopolitičkih zbivanja. Za jedne je Libija bila jedan od bastiona i sponzora islamističkog fundamentalističkog terorizma, za druge je bila simbol otpora američkom imperijalizmu, a izlaskom iz sankcija nakon odštete za avionske žrtve iz Lockerbija i oslobođenja bugarskih medicinski sestara Libiji se otvaraju novi horizonti.

Mediteranski dio
Za Ranka Josipa Šironju Libija je, uza sve ljepote i specifičnosti, prvenstveno zemlja investicija i perspektive. Podatak o prisutnosti čak 125 zemalja u vidu ambasada, konzulata ili otpravnika poslova sam po sebi ilustrira atraktivnost zemlje u kojoj na samo 4,7 milijuna stanovnika otpada 1,759.500 kvadratnih kilometara prostranstva. “Kad su Talijani 1912. godine zavladali Libijom, nije tada bilo ni govora o nafti, već je njima bio interesantan mediteranski dio. Obalni dio uz visoravan Jabal Al-Akhdar (Zeleno brdo), između Bengazija i Tobruka bio je žitnica, a i velik dio obale s priobaljem dug gotovo dvije tisuće km nudio je uz poljoprivredu i sve druge pogodnosti. Kasnije naftno bogatstvo odvratilo je libijski puk od poljoprivrede, ali golemom investicijom u sustav navodnjavanja Moammar El-Gadafi nastoji ostvariti viziju pretvaranja pustinje u plodno tlo i ta investicija jedna je od većih koja je u Libiju privukla velike svjetske građevinske tvrtke, ističe Šironja. Južne pokrajine Kufra, Sarira i Wadi Al-Šata bogate su podzemnim izvorima vode, pa su četiri metra širokim i 1300 km dugim cjevovodom koji se kod Ajdabiye račva vodom opkrbljena područja Bengazija i Sirta, koji je sada glavni grad Libije. Tim megaprojektom, financiranim prihodima od izvoza nafte, Gadafi namjerava cjevovodima dugim 4000 km navodnjavati i od pustinje oteti 180.000 hektara zemljišta. Posao kao stvoren za odvažne i dobro organizirane građevinare, no naših”, sa žalošću konstatira Šironja, “tamo nema.”

Šironja je u Libiju prvi put došao 1986. kao tehnički koordinator Ingre za projekt izgradnje 2730 stanova. I danas pamti tadašnje rigorozne carinske kontrole. “Nije bio u pitanju samo alkohol, već i sva zapadna roba. Pisaće strojeve smo čak morali nositi u policiju da im tamo ostavimo uzorak slova. U samom poslu bilo je tada dosta problema, ali su oni proizlazili dobrim dijelom i iz neprilagođenosti naših projektanata tamošnjim standardima i tradiciji. Naše je tehničko osoblje bila naviknuto na DIN standarde, a tamo se sve radilo po britanskim standardima, a k tome, u projektiranju trebalo se prilagoditi sadržaju, konfiguraciji i logici stanova u skladu s domicilnom islamskom tradicijom. Morali smo se naviknuti i na tamošnji pojam inženjera gradilišta, koji je bio bog i batina”, kaže Šironja. Ti inženjeri, koji su imali zapravo i vrlo jasnu nadzorničku funkciju uime investitora, a to je tada bila uglavnom država, bili su i trošak koji se morao ukalkulirati u cijenu posla. “Nije riječ o mitu, nego o običaju da smo takvom glavnom inženjeru morali osigurati i namjestiti njegov ured i kupiti mu auto, ali ne bilo kakav. Prolazila je Mazda 626, ali i tu je bila hijerarhija”, sjeća se Šironja. Našim građevinarima u Libiji u to vrijeme bilo je i teže prilagoditi se usporenijem ritmu rada i života tamošnjeg okruženja, što je zahtijevalo dodane napore u organizaciji poslovanja. Primjerice, kako bi izbjegli tamošnje česte zastoje u opskrbi cementom, naši su građevinari najradije za svoje potrebe uvozili po čitav brod cementa da ne ovise o lokalnim prilikama. Jedna od najvećih pogrešaka koja se događala našim ljudima na radu u Libiji, ističe Šironja, bilo je nedopustivo podcjenjivanje tamošnjih ljudi. Libijski inženjeri s kojima je radio, kaže Šironja, bili su samo produkt drugačijega sustava obrazovanja u koje je Gadafijev režim ulagao vrlo mnogo novca. Na razini ugovaranja poslova, prisjeća se Šironja, nije uvijek bilo idilično.

Drugi odlazak
“U pauzi jednog ‘tvrdog’ ugovaranja važnog posla jedan je naš predstavnik u WC-u rekao na hrvatskom jeziku nešto vrlo ružno na račun Libijaca, ali je jedan njihov predstavnik, koji je također bio u WC-u, sve to dobro razumio, jer je studirao u tadašnjoj Jugoslaviji. Zamalo je sve propalo, Libijci su se našli uvrijeđeni i jedva smo izgladili situaciju da taj naš kolega ne bude ‘zamoljen’ da napusti Libiju”, kaže Šironja, koji je svoju prvu misiju u Libiji završio 1989. Posao u čijoj pripremi je radio u Libiji ostao je nedovršen i za Ingru djelomice nenaplaćen, jer međunarodne sankcije nametnute Libiji prekinule su radove. Šironja je drugi put došao u Libiju 2006. godine, kad je kao vlasnik tvrtke Kupa, registrirane u Stuttgartu, bio angažiran da kao tehnički konzultant zastupa interese zagrebačke tvrtke Adria Mar-Brodogradnja, koja je s jednom privatnom libijskom tvrtkom stvorila “joint venture” građevinsko poduzeće Arab Group for Construction. Već na ulasku u Libiju Šironja je, uspoređujući svoj dolazak s 20 godina prije, bio ugodno iznenađen promjenama nabolje, što gleda kao posljedicu otvaranja zemlje i “pomirenja” sa Zapadom. “Joint venture s domicilnim privatnim tvrtkama je model za poslovanje u Libiji, a moj posao bilo je definiranje elemenata kalkulacija za ponude za natječaje njihovih ministarstava.

Za takav se ozbiljan posao mora biti tamo, bez obzira na sveprisutni internet. Provjerene informacije o svim inputima važnima za formiranje konkurentne ponude dobiju se tek uz mnogo znanja, iskustva i poznavanja lokalnih prilika, zakona i poreznih propisa. Za taj posao obvezno se uzima domaćega konzultanta, koji često zaista nije tek nametnuti trošak u kalkulaciji, već ti ljudi zlata vrijede da bi realno izradili ponudu i očekivali dobivanje posla. Osim toga, Libijci, kao i drugi Arapi, ne vole ljude koji preko noći nastoje obaviti neki posao, zgrnuti novac i otići prvim avionom. Kod njih je tradicija drugačija, i cijene vas ako ste s njima duže vrijeme, ako s njima pregovarate na istom nivou, a nikako da im pristupate s visoka”, opisuje Šironja ugovaranje u Libiji. Na pitanje što je s provizijama, Šironja kaže da je i tu uveden red, pa se provizije rješavaju ugovorima. Zato se takve stavke mogu ukalkulirati u ponudu, a da bi sve bilo legalno, u pravilu državi po svakom poslu pripada oko šest posto poreza. Tko to zanemari, može i u Libiji postati gubitaš. Nakon otkupa natječajne dokumentacijje i uplate garancije za ozbiljnost ponude, ponuđači dobiju i tekst ugovora sa svim uvjetima. Kako je ipak riječ o arapskoj zemlji, u ugovorima se mora potpisati i klauzula o bojkotu Izraela i drugih zemalja na koje se odredba o bojkotu može primijeniti, a na to treba također pripaziti i kod odabira dobavljača ili podizvođača. Hrvatska i Libija potpisale su prošle godine Ugovor o trgovini i gospodarskoj suradnji, a paralelno s time Šironja je za račun Adria-Mar Brodogradnje sudjelovao u pripremi ponuda za 15-tak natječaja, od kojih ističe dobivanje rekonstrukcije 204 km duge ceste od Marja do Marteibaha.

Izlazak na tržište
Natječajna dokumentacija otkupljena je u travnju, licitacija je bila u rujnu, a ugovor je potpisan krajem 2006. godine. Neki od natječaja na kojima se hrvatsko-libijski joint venture javio još nisu dovršeni, među kojima i veliki projekt wellness centra pokraj Tripolija. Šironja ističe kako Gadafijeva Libija ne skriva da su joj razvojni uzori Dubai, Qatar i Ujedinjeni Arapski Emirati, o čemu govore i još donedavna ideološki nezamislivi projekti poput wellnessa. No hrvatske tvrtke, smatra Šironja, ne koriste otvorene prilike za velike poslove. “Naše velike građevinske tvrtke zadovoljavaju se stvaranjem konjukture građevinskih poslova u Hrvatskoj, što je pogubna politika kratkoga daha. U Libiji su svi koji u tom poslu drže do sebe, a kad naše tvrtke požele izaći na to tržište, bojim se da će biti kasno. Pogrešna bi bila i politika natjecanja samo za nositelje projekta. Država nam ima dobre reference u Libiji još po inerciji iz Jugoslavije i pokreta nesvrstanih, predsjednik Mesić otvorio je vrata kroz dobre odnose s Gadafijem. Ima i posla za remontnu brodogradnju za njihove platforme, a umjesto da samo kod kuće govorimo o konkurentnosti, dokažimo se na izazovnom i bogatom tržištu Libije”, zaključuje Ranko Josip Šironja uoči ponovnog odlaska u Libiju.

Libijski islamski kalendar

Natječaji i ugovori su u suvremenoj Libiji na arapskom i engleskom jeziku, s time da je na libijskoj varijanti 2007. godina bila naznačena kao 1375. godina, a ne 1428., kao u ostalom islamskom svijetu. I ta je godina libijski specifikum, bolje rečeno Gadafijev izum koji zbunjuje i same domicilne i tradiciji odane Arape. Naime, islamsko brojanje godina počinje 622. godine po Gregorijanskom kalendaru, kad je Muhamed sa sljedbenicima u hidžri otišao iz Meke u Medinu. A što je napravio Gadafi? Umjesto po islamskom hidžretskom kalendaru s promjenjivim datumima novih godina, europeizirao takav kalendar prema Gregorijanskom kalendaru.