Ciparska kriza kako je vidi Marko Škreb

Autor: Poslovni.hr , 08. travanj 2013. u 10:08
Marko Škreb; Photo: Goran Stanzl/PIXSELL

Od početka ožujka ove godine, mala i, nažalost i dalje podijeljena otočna državica Cipar ne silazi s naslovnica svjetskih medija. Ne zbog političkih i vojnih pitanja (podijeljenost otoka traje gotovo četiri desetljeća), već zbog financijske krize.

Glavni ekonomist PBZ-a Marko Škreb objavio je opsežnu analizu ciparskog sindroma i njegovih mogućih posljedica. Njegovu analizu prenosimo u cijelosti i bez izmjena:

Od početka ožujka ove godine, mala i, nažalost i dalje podijeljena otočna državica Cipar ne silazi s naslovnica svjetskih medija. Ne zbog političkih i vojnih pitanja (podijeljenost otoka traje gotovo četiri desetljeća), već zbog financijske krize.

No, valja se upitati kako to da gospodarstvo koje doprinosi s tek oko 0,2% BDP-u1 eurozone može izazvati takvu pažnju medija kroz dugo razdoblje? Za početak valja reći nekoliko podataka o Cipru. Ciparski BDP je u 2012. godini iznosio oko 18 mlrd eura (tek 40% našeg), ali je bankovni sustav bio 7 puta veći od njihova BDP-a (aktiva naših banaka je oko 20% veća od BDP-a). Krajem siječnja 2013. ciparska bankovna aktiva je iznosila 126,4 mlrd eura.

U usporedbi sa 78 mlrd eura početkom 2007. to je velik rast za vrijeme dok je trajala kriza u svijetu. Istovremeno je aktiva naših banaka u tom razdoblju (kraj 2006. do kraja 2012.) rasla ukupno oko 30-ak posto. Ciparsko gospodarstvo ima ogroman bankovni sustav prema gospodarstvu (slično kaoIrska, Malta ili Island) koji funkcionira kao off-shore financijski centar s 10% jednostopnim porezom i vrlo blagim kontrolama porijekla novca, pa se stoga i pojam pranja novca često vezao uz tu zemlju.

Kamatne su stope na depozite u ciparskim bankama bile redovito više od prosjeka eurozone (Cipar je postao članica eurozone 01. siječnja 2008.), a znatno više od njemačkih. Procjenjuje se da velik dio depozita čine depoziti nerezidenata (samo ruski depoziti se procjenjuju na čak oko 30 mlrd eura).

Cijeli je Cipar (barem grčki dio), a ne samo banke, izvrsno živio od financijskih i usluga vezanih uz depozite nerezidenata. Posebno su profitirale grane kao što su turizam, trgovina, brodarstvo, vrlo razvijene pravne usluge itd. Za probleme u ciparskim bankama se znade već neko vrijeme. Inicijalno se moglo pretpostaviti da će problema biti od kraja 2009. i početka grčke „priče“, a dio je gubitaka u bankama svima postao transparentan u veljači 2012. kada su grčki vjerovnici trebali otpisati preko pola vrijednosti obveznica (a ciparske su ih banke puno imale). Od lipnja 2012. se javno i često piše o tome da će Cipar zatražiti paket pomoći od EU-a kao što je to već učinilo nekoliko zemalja unutar eurozone. No Ciprani su odugovlačili s rješenjem dijelom i zbog predsjedničkih izbora, a dijelom jer su se bojali strogih uvjeta i političke stigme koju takvi paketi nose. Kada su izbori prošli (krajem veljače ove godine), program
pomoći Cipru od strane tzv. Trojke2 je procijenjen na 17 mlrd eura, dakle u visini njegova BDP-a.

Kako se kod tih programa radi o kreditu državi, javni bi dug skočio praktično za visinu BDP-a ili na preko 150% BDP-a. To je od strane Trojke procijenjeno neodrživim, stoga je određeno da maksimalni iznos pomoći bude 10 mlrd eura, a ostatak novca je trebao namiriti Cipar sâm.

Dvije najveće banke na Cipru, Bank of Cyprus i Laiki bank, su suština problema. U te se dvije banke zajedno nalazi preko dvije trećine svih depozita na Cipru. Uslijed negativnih šokova (pored spomenutog otpisa većeg dijela grčkih državnih obveznica, došlo je do pada cijena nekretnina na Cipru i općenito rasta loših plasmana tih banaka i na Cipru i Grčkoj – procjenjuje se da se izloženost ciparskih banaka grčkom privatnom sektoru kreće oko 22 mlrd eura) te su banke postale de facto nesolventne.

Kako su već neko vrijeme prije akutnog izbijanja krize mogle poslovati samo uz pomoć ECB-ova novca, one su očito bile i nelikvidne. Radi se o tzv. Emergency Liquidity Assistance – ELA, kreditu koji bankama daje središnja ciparska banka, ali koja je dio eurozone, dakle ECB tu pomoć može prekinuti. Taj dug ciparskih banaka iznosi 9 mlrd eura (što je oko 50% BDP-a).

 

Sredinom ožujka ove godine došlo je do prvog pokušaja spašavanja banaka u dogovoru novog predsjednika Anastasiadesa (koji je politički pozicioniran kao desni centar i smatra se sklonim poslovnom mentalitetu, za razliku od lijevog prethodnika) i Trojke. Prema inicijalnom prijedlogu se razlika između ukupnog iznosa za spas i obećanog paketa pomoći od 10 mlrd eura trebala namiriti kroz jednokratno oporezivanje depozita. Trebali su se oporezivati iznosi depozita koji se u EU smatraju osiguranima, dakle do 100.000 eura, po stopi od 6,75% i oni iznad toga po stopi od 9,9%.

Iako je novoizabrani ciparski predsjednik na sastanku u Bruxellesu početkom ožujka to prihvatio, ciparski je parlament taj prijedlog jednoglasno odbio. Nakon nekoliko dramatičnih dana traženja alternativnih rješenja (koja su, prema medijima, uključivala različita rješenja, od većeg financijskog angažmana ruske strane do različitih oblika monetizacije budućih priljeva od ciparskih prirodnih resursa), ipak je nađeno rješenje kako naći oko 7 mlrd eura unutar Cipra3.

To rješenje, za razliku od prvobitnog plana, znači da:

a) Niti u jednoj banci se neće dirati depoziti ispod 100 tisuća eura. Kako je to minimum garantiran propisima EU-a o osiguranju depozita, zadiranje u njih kroz kvazi-poreze imalo bi vjerojatno katastrofalne posljedice po povjerenje u ukupni bankovni sustav u Europi. No, valja imati na umu da će već sama činjenica da je Trojka inicijalno to pristala razmatrati sigurno imati velike i teško mjerljive posljedice po stabilnost sustava – reputacijski je rizik velik.

b) Trošak sanacije banaka (a o tome se radi) neće snositi sve banke, odnosno štediše na Cipru (jer nisu sve u problemima), već samo dvije nesolventne. Druga po veličini, Laiki bank, prestaje poslovati. Tehnički se ona dijeli na dobru i lošu banku. Dobra banka (u kojoj će biti svi depoziti do 100.000 eura, ali i dug prema euro-sustavu od 9 mlrd eura) te dio dobre aktive će se pripojiti najvećoj banci, Bank of Cyprus. Loša banka (gdje je ostatak depozita, potraživanja vjerovnika po osnovi obveznica kojih je doduše relativno malo te, naravno, loša aktiva) ide u likvidaciju. Vjerojatno će veći dio depozita iznad 100 tisuća eura u toj banci biti za štediše izgubljen.

U Bank of Cyprus bi se svi depoziti iznad osiguranih trebali rješavati na sljedeći način: 37,5% depozita će se pretvoriti u dionice banke (zamjena potraživanja za ulog), a dodatnih 22,5% depozita će biti zamrznuto u posebnom fondu gdje će biti blokirano neko vrijeme (bez kamata) s opcijom da i taj dio posluži za dokapitalizaciju banke. Drugim riječima depozitari bi ovdje mogli izgubiti iznos od čak 60% svojih depozita iznad osiguranog iznosa. Važno je da se novac iz paketa pomoći Trojke neće koristiti za dokapitalizaciju banaka.

c) Nakon što su gotovo dva tjedna bile zatvorene, banke su počele raditi, ali uz stroge mjere kapitalskih kontrola. Tako je recimo podizanje gotovine ograničeno na 300 eura na dan po računu, iz zemlje se može iznijeti najviše 1.000 eura, transakcije po kreditnim karticama su ograničene na najviše 5.000 eura mjesečno, ograničeno je poslovanje čekovima itd. Ukratko, prvi je puta otkada postoji zajednička valuta na dijelu monetarne unije uveden niz mjera kojim se ograničava raspolaganje eurom. Ponovimo, ovo je značajan presedan za eurozonu.

d) U idućih nekoliko godina bankovni sustav Cipra čeka veliko smanjenje financijske poluge. Za sada nespecificiranim mjerama bi se ciparski bankovni sustav trebao smanjiti na prosjek EU-a (oko tri puta veći sustav od BDP-a).

Ostaje razmotriti moguće posljedice za Cipar i EU, ali i za nas. Cipar ne čekaju dobri dani kroz dulje vrijeme. Javni dug će vjerojatno skočiti na daleko iznad 100% BDP-a iduće godine. Kako se očekuje jaka recesija (pad BDP-a bi ove godine mogao biti od 10-15%, uz nastavak recesije u idućih nekoliko godina), veliko je pitanje hoće li se moći ostvariti ciljana prognoza Trojke da javni dug do 2020. bude 100% BDP-a, što se procjenjuje održivim. Očekivano značajno razduživanje ciparskih banaka (smanjenje aktive) će sigurno imati vrlo negativne posljedice po gospodarstvo. Spomenuli smo da su ciparske banke dobrim dijelom rasle zbog depozita nerezidenata. Kako će isti izgubiti značajan iznos
svoje imovine, to će značiti vrlo vjerojatan odljev preostalog novca odnosno prestanak dotoka novog kapitala, barem na neko vrijeme (pa se vjerojatno tako planira smanjiti bilanca banaka). Ponovimo da je Cipar velikim dijelom živio od priljeva inozemnog kapitala u brojnim segmentima gospodarstva.

Za očekivati je da je takav model rasta završen pa Cipar čeka traženje novih izvora rasta. No, model rješavanja ciparske krize i problema u ciparskim bankama mogao bi imati dugoročne posljedice i po bankovne sustave zemalja periferije, a možda i na cijelu eurozonu. Koliko god se tvorci rješenja za Cipar trudili uvjeravati javnost (a posebno tržišta) u specifičnost i jedinstvenost ovog modela, samo će vrijeme pokazati što će se dogoditi i koliko će veliki štediše vjerovati bankama i gospodarstvima u zemljama u problemima unutar eurozone. Za male zemlje koje nemaju dovoljan fiskalni kapacitet spašavanja vlastitih banaka, „uvlačenje“ (bail-in) vjerovnika banaka jedino je rješenje problema. No, ako to vjerovnici anticipiraju, tada već sama očekivanja problema u bankama mogu dovesti do toga da vjerovnici počinju bježati iz banke, odnosno zemlje koju smatraju rizičnom. Dodatni je problem što je ciparsko rješenje bilo ad hoc, dakle bez jasnog pravnog okvira direktive EU-a4, ali ono je jasan signal vjerovnicima da će se troškovi loših banaka prvo dijelom prevaljivati na vjerovnike i štediše te nastojati zadržavati na nacionalnoj razini, a ne socijalizirati na eurozonu.

Stoga ciparsko rješenje otvara i pitanje budućnosti bankovne unije, odnosno njenog institucionalnog okvira. Tržišta, koja su pokazivala nevjeru u opstanak eurozone, su se donekle smirila prvenstveno nakon izjave predsjednika ECB-a da će učiniti sve što je unutar propisa moguće da spasi euro, te općenito nakon velikih napora nositelja ekonomske politike na stvaranju bankovne unije u eurozoni.

Implicite se smatralo da bi potpuna bankovna unija značila jedinstveno osiguranje depozita, odnosno da sve zemlje garantiraju za sve depozite. Isto tako bilo je nagađanja da bi Europski stabilizacijski fond (ESM) izravno mogao dokapitalizirati banke, a ne samo davati kredite državama (krediti državi povećavaju njen javni dug). Kako to sve u ciparskom slučaju nije dio rješenja, moglo bi se ponovo otvoriti pitanje povjerenja u euro.

Rješavanje ciparskog problema pokazalo je (po vlastitom sudu) veliku dozu nekompetencije i/ ili moralnog hazarda od strane ciparskih vlasti te nedovoljne promišljenosti, odnosno nepotrebnog odgađanja problema od strane Trojke. Ciparske su vlasti tek pred koji dan, nakon odbijanja inicijalnog plana, donijele legislativu koja će omogućiti restrukturiranje banaka po opisanim načelima. Dakle, nije postojao regulatorni okvir rješavanja problema u bankama. Bankovne su krize stare koliko i samo bankarstvo, a nakon Islanda i Irske (zemalja sa sličnom veličinom odnosa banaka i BDP-a) bilo je jasno da se mora imati neki plan. Možda su se ciparske vlasti „kladile“ da će se zbog veličine otočne ekonomije i načina rješavanja problema u zemljama, odnosno bankama unutar eurozone prije njih, tako postupiti i u slučaju Cipra. Podsjetimo, u Irskoj su i štediše i vjerovnici koji su imali obveznice u potpunosti sačuvali svoja potraživanja odnosno depozite5, dakle nisu sudjelovali u spasu banaka.

Niti u Portugalu štediše nisu snosile nikakav gubitak, već je država primila paket pomoći (dakle povećan je javni dug, koji podmiruju svi porezni obveznici). U Grčkoj su štediše bile potpuno zaštićene, a izgubili su samo vjerovnici koji su imali obveznice (time i ciparske banke). Ponovimo, dojam nepripremljenosti je možda nastao jer su ciparske vlasti očekivale da će EU jednostavno odlučiti „iskupiti“ (bail-out) cijeli iznos potreban za spas banaka. Radi o minimalnim svotama za EU. Iznos paketa pomoći treba usporediti s 500 mlrd eura kapaciteta ESM-a6. Jasno je zašto EU nije htjela nastaviti s praksom da se bankovni problemi rješavaju isključivo na teret poreznih obveznika (dakle da se dugovi banaka socijaliziraju), niti bi to fiskalni kapacitet Cipra omogućio. Stoga se tražio model da i vlasnici i vjerovnici banaka snose dio tereta (vjerovnici raznih vrsta, naravno oni iznad osiguranog iznosa) – tzv. bail-in. I to je razumljivo. No o mogućem oporezivanju osigurane štednje nije se smjelo ni razmišljati. Nakon svega, ostaje činjenica da je spašavanje Cipra (ali i cjelokupni način rješavanja krize eurozone) trajalo i traje predugo pa ostaje dojam nedovoljne promišljenosti i potcjenjivanja problema te se stvorila nepovoljna politička situacija odnosa unutar EU i pitanje jednakosti pojedinih zemalja.

Odgađanje problema nikada se nije pokazalo kao dobra taktika, ono samo povećava troškove pomoći i komplicira situaciju iz raznih aspekata – od politike do pravnih aspekata rješavanja krize. Rješenja koja se donose na brzinu često su loša s velikim neočekivanim posljedicama (kao srećom odbačena ideja oporezivanja osigurane štednje). Svakom krizom valja upravljati i to na jasnim načelima, koliko god konkretna rješenja morala biti specifična i fleksibilna.
I za kraj, konačno dobre vijesti i za nas. Iz svega navedenoga jasno je da ciparski sindrom za Hrvatsku nije relevantan. Kao što se zna, naše su banke znatno manje u odnosu na BDP od ciparskih, nismo off-shore financijski centar (iako je bio nemali broj takvih prijedloga u ova dva desetljeća naše samostalnosti), domaće banke su visoko kapitalizirane (prema podacima MMF-a, sa stopom preko 20%, zemlja smo s najvišom stopom adekvatnosti kapitala od svih koje MMF prati); drugim riječima po puno smo odlika bitno različiti od Cipra. To naravno ne znači da nemamo vlastitih gospodarskih problema i da se ne moramo reformirati, no ciparskog se sindroma ipak ne moramo bojati.

Komentari (1)
Pogledajte sve

VELIKI VELIKI STRUČNJAK!!!!!!!![emo_smijeh]
POKLONIO ZAGREBAČKU banku i PRIVREDNU banku!!
Za nagradu otišo u Svjetsku banku ALI KADA SU VIDJELI O KAKVOM SE STRUČNJAKU RADI ODMAH JE DOBIO PEDALU!!! Samo može “DELATI” sa Prkom i Lukovićem malo i Todom!![emo_zloban]

New Report

Close