Zatopljenje ugrožava cestu prema Aljaski

Autor: The New York Times , 05. kolovoz 2012. u 22:00

U veljači 1942. godine američki predsjednik Franklin D. Roosevelt Inženjerskoj postrojbi vojske Sjedninjenih Američkih Država dao je poseban zadatak – za osam mjeseci izgraditi cestu od Britanske Kolumbije preko Yukona do Aljaske. Naime, Japan je u Pearl Harboru uništio veći dio pacifičke flote, a Aljaska je ostala izložena mogućoj invaziji. Stoga se razmišljalo na sljedeći način – ako Amerikanci ne izgrade opskrbnu rutu kojom će se Aljaska povezati sa samim srcem Sjeverne Amerike, Japanci će to uraditi umjesto njih.

No izgledi za uspjeh bili su ništavni. Ta cesta trebala je prelaziti preko 2400 kilometara planinskog subarktičkog terena, prekrivenog gustom šumom. Inženjeri bi se trebali boriti protiv oštre zime, nepodnošljive vrućine, potencijalno kobnih insekata i golemih područja vječnog leda te močvarnih područja poznatih pod nazivom “muskeg” koja su znala progutati i cijele buldožere. Unatoč svemu tome “vojna autocesta” između Aljaske i Kanade sljedećeg listopada proglašena je otvorenom. Ova pionirska cesta kojoj je dan nadimak Alcan bila je tek šljunčani puteljak prohodan za vojne kamione. Ipak, nazivaju je najvećim inženjerskim pothvatom 20. stoljeća, kojega nadmašuje tek Panamski kanal. Danas ta cesta poznata pod imenom Aljaška autocesta slavi 70. rođendan, a automobili i kamioni hitaju “vrlo dobrom standardnom autocestom s dvije trake”, kako je to rekao Wally Hidinger, od Dawson Creeka u Britanskoj Kolumbiji do aljaškog grada Fairbanksa. “Naša mantra je goli, suhi kolnik 365 dana u godini”, kaže Hidinger, upravitelj transportnog inženjeringa u vladi područja Yukon.No danas se Alcan suočava s izazovima koji se nisu mogli predvidjeti u vrijeme izgradnje. Najveći od njih je vječni led, područje trajno smrznutog tla ispod većeg dijela te ceste. Kako se klima zagrijava, dijelovi područja vječnog leda i snijega više nisu trajno takvi. Naime, tope se, zbog čega se na kolniku pojavljuju pukotine, asfalt postaje jako sklizak, a stabilnost ceste je ugrožena. Ne pripisuje se sve topljenje klimatskim promjenama. Unaprjeđenja ceste kao što je postavljanje tamnijeg kolnika koji apsorbira toplinu mijenja uvjete u tlu ispod nje. Već i uklanjanje vegetacije uz cestu kako bi se došlo do tamnijeg tla ispod njega ima značajan učinak. Drugi problem su požari. “Čak i prirodni šumski požar promijenit će površinu ceste”, zbog čega dolazi do topljenja, kaže Bronwyn Benkert, stručnjak za pitanja hladne klime u ovdašnjem Istraživačkom centru Yukon.

Ako je permafrost isprekidan, odnosno geološkim jezikom diskontinuiran, već i samo određivanje područja kojima prijeti topljenje je problematično. Inženjeri zbog toga koriste radare koji prodiru pod površinu tla i instrumente za mjerenje gravitacijskih varijacija.Na jednom području koje se trenutno ispituje, pored Beaver Creeka uz samu granicu Aljaske znanstvenici i inženjeri također eksperimentiraju s dva načina sprječavanja topljenja, od kojih je jedan postavljanje kamenih nasipa koji ljeti služe kao izolacija tla i održavaju ga razmjerno hladnim, dok zimi dovode hladni zrak ispod površine tla. Na nekim drugim mjestima inženjeri su zamijenili asfalt kolnikom svijetle boje ne bi li smanjili količinu topline koju cesta apsorbira. Nažalost, on stoji i do 10 puta više od običnog materijala za kolnik. Povjesničar Heath Twitchell ispričao je pripovijest o izgradnji ove prometnice u knjizi “Sjeverozapadni ep” (Northwest Epic). Piše kako je prvi korak bio slanje jednoga ili dvojice nadglednika koji su putovali konjima ili u psećoj zaprezi uz pratnju vodiča domorodca. Oni bi izradili moguću rutu prometnice. Za njima su došli ljudi s buldožerima koji bi srušili stabla. Slijedio je drugi tim buldožera koji je čistio ostatke te gradio mostove i nadvožnjake. Do ljeta 1943. godine, Japanci su otjerani s Aleutskih otoka, a smjer rata u Tihom oceanu se preokrenuo. Naftna cesta našla se pod upitnikom kao uzaludno trošenje vremena, novca i talenta. Danas se cesta održava, “ali prema vrlo niskim standardima”, kaže Hidinger. No kako raste zanimanje za rudarstvo, odnosno olovo, zlato i ostale metale, “ponovno postaje zanimljivija”. Bez te prometnice, smatra Hidinger, ovdje bi živjelo puno manje ljudi, uglavnom bi se kretali čamcima, a i njihovo zdravstveno stanje bilo bi lošije.

Cornelia Dean




Komentirajte prvi

New Report

Close