Mnogo se toga pokušava kako bi se siromašnim zemljama pomoglo u razvitku, od državne razvojne pomoći preko stranih investicija do jačanja trgovine. Unatoč tome, dugovi siromašnih su veliki. Demokratska Republika Kongo sprema se sklopiti poslovni ugovor s Kinom. “Kinezi će eksploatirati naše rudno bogatstvo i to tako kako je predviđeno ugovorom. Zauzvrat će graditi infrastrukturu naše zemlje. Od toga profitiraju obje strane”, kaže Patrice Ezati, senator u parlamentu DR Konga.

Djeluje vrlo zadovoljno. Njegovu zemlju potresa građanski rat i vrlo je zadužena, nedostaje infrastruktura, ceste i elektrane. Ali, Kongo je bogat prirodnim sirovinama. Tu je oko desetine svjetskih zaliha bakra i oko trećine kobalta. Kongo bi se kod Kine zadužio oko devet milijardi dolara i odjednom gotovo udvostručio svoj vanjski dug. Joachim Kaiser iz njemačke udruge Erlassjahr, koja se zalaže za oprost dugova zemljama u razvoju, ne dijeli senatorovu euforiju. “Kinezi su postupili vrlo lukavo. Ugovorom su si osigurali praktično ekskluzivna prava korištenja u nekim regijama. To je problematično, situacija nadilazi sve predodžbe podnošljivosti dugova. A ako zemlja ponovo dospije u krizu, nastradat će pučanstvo. Onda će sve strane nastojati osigurati svoje zahtjeve i izvući što se izvući može.” O dugovima siromašnih razgovara se u takozvanom Pariškom klubu. Tu su najbogatije zemlje vjerovnici, kao i Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka. Kaiser smatra da stvari nisu dovoljno transparentne i da ne postoji neutralna ustanova za ocjenjivanje zaduženih zemalja. “Svjetska banka i MMF imaju monopol na ocjenjivanje zemalja. A oni su istovremeno i vjerovnici. Ta dvostruka funkcija bi u svakoj pravnoj državi bila potpuno nezamisliva. To je u prošlosti vodilo tome da su Svjetska banka i MMF redovito previsoko ocjenjivali kreditnu sposobnost dužnika. Dužnik onda mora doći svake dvije godine i ponovo pregovarati o svojim dugovima. Rekorder je Senegal sa 13 reprogramiranja dugova od 1981. godine”, tvrdi Kaiser. Na konferenciji o financiraju razvoja u Dohi prvi put je na razini UN-a zaključeno da taj postupak mora biti poboljšan. Ali, njegova organizacija je bila manje uspješna u zahtjevu za razlikovanjem opravdanih i neopravdanih dugova. Kao primjer Kaiser navodi ugovor Njemačke i Indonezije iz 1992. Njemačka je oko polovice mornarice bivšeg DDR-a prodala Indoneziji koja je te brodove koristila u internim sukobima, u Acehu i Istočnom Timoru. Kaiser smatra da Njemačka ne bi smjela zahtijevati plaćanje tih brodova jer ispada da narod plaća streljivo kojim je na njega pucano.
(Deutsche Welle)