Kad je u ožujku 2005. godine preuzeo zrenjaninski Dijamant, Agrokor je potvrdio da na tržištu Srbije ima ozbiljne strateške planove. U pitanju je bila jedna od najvećih srpskih uljara – jedini pravi pandan joj je vrbaski Vital – dok je dodatni argument za kupnju bilo brzorastuće tržište prehrambenih proizvoda. Bez obzira što je riječ o uspješnoj tvrtki koja je godinama bilježila dobre poslovne rezultate, na Dijamantu se, ipak, moglo primijetiti da je izišao iz kriznog političkog razdoblja tijekom kojeg se malo razmišljalo o razvojnim ulaganjima, te su pred Todorićevim koncernom nužno stajale razvojne investicije.

Lidersko mjesto
To se moglo primijetiti već u prve dvije godine Dijamantova poslovanja pod Agrokorovim kišobranom. U 2006. godini ostvarena je čista dobit od 1,05 milijardi dinara (13,3 milijuna eura), što je za 67,7 posto bilo više nego u prethodnoj godini (626 milijuna dinara). Međutim, već u sljedećoj, 2007. godini došlo je do pada profita na 263,4 milijuna dinara. Razloge ne treba tražiti u poslovnim promašajima i financijskim dubiozama, već se tijekom te godine najizravnije očitovalo obećanje Ivice Todorića da će Agrokor u osuvremenjivanje Dijamanta sustavno ulagati značajne sume novca. Kako je Poslovni dnevnik objavio, čelni Agrokorov čovjek u Zrenjaninu Željko Brozović prošlog tjedna je izjavio da je hrvatska kompanija tijekom posljednje dvije godine u opremu, instalacije, tehnologiju i distribucijsku mrežu uložila 25 milijuna eura, te da će u predstojećem razdoblju investirati još oko 50 milijuna eura. Na ovakve poteze Agrokor tjeraju dvije značajne stvari – dobra konjunktura tržišta hrane u Srbiji i regiji i činjenica da su brojne multinacionalne kompanije zainteresirane za srpsku, posebice vojvođansku poljoprivredu. U biti, Agrokorova ulaganja su motivirana nastojanjima da se očuva lidersko mjesto na tržištu Srbije i potrebom da se na odgovarajući način odgovori izazovima svjetskog tržišta hrane. Na tržištu Srbije Agrokor je povukao dva dobra poteza kojima je uspješno odagnao otpore koje lokalna sredina u početku ima prema svim inozemnim investitorima. Prošle godine potpisan je kolektivni ugovor s radnicima. Potpisivanju je nazočio i Ivica Todorić, što mu je donijelo veliki kredit kod Dijamantovih radnika. S druge strane, ovog proljeća Dijamant nije prihvatio sugestiju drugih proizvođača jestivog ulja da se njegova cijena podigne na 1,74 eura za litru. Ostavši na prvobitnoj cijeni od 1,32 eura, Agrokor je pokazao da dobit nije važnija od svega. “Srbija je vrlo zanimljivo tržište mnogim multinacionalnim kompanijama, pogotovo u sektoru poljoprivrede”, istaknuo je Brozović i naglasio da srpski agrar može potpuno zadovoljiti tamošnje potrebe, ali i ostvariti značajne izvozne rezultate. Država bi zato morala imati aktivniju ulogu u podršci poljoprivredi i pratećoj industriji te biti moderator i primjenjivati sve ono što u poticanju proizvodnje hrane čine razvijene zemlje, kako bi na najbolji način iskoristili komparativne prednosti Srbije, naglasio je Brozović.

Postotak vlasništva
“Intenzivno i uz veliko obostrano povjerenje surađujemo s našim kooperantima prilikom zasnivanja proizvodnje i otkupa sirovina”, rekao je on i napomenuo da Dijamant poljoprivrednicima na vrijeme i po tržišnoj cijeni plaća sirovine tako da je u jednom trenutku samo ta tvornica imala dovoljne količine ulja koje zadovoljavaju potrebe Srbije. “Cijenu ulja nismo mijenjali niti namjeravamo povećavati akoliko ne bude nekih makroekonomskih poremećaja na tržištu, što naravno ne želimo da se dogodi”, rekao je Brozović. Zanimljivo je i to da Agrokor nije izravni vlasnik Dijamanta. U vlasničkoj strukturi ovaj koncern je sa 10,5 posto vlasništva tek na četvrtom mjestu. Ispred njega su tri investicijska fonda, ali se pretpostavlja da Todorićev kapital u njima igra presudnu ulogu.