U teškim vremenima, čitav niz tvrtki se među prvim mjerama štednje dosjetio zabraniti suradnicima da lete u udobnim naslonjačima, ondnosno kako se to obično zove, poslovnoj klasi.

Naime gosti u toj klasi su pretežno putnici koji ne plaćaju, obično paprenu cijenu karte, iz vlastitog džepa, nego to plaća njihova tvrtka. Zračne kompanije su tako morale gledati da se i njihove uobičajene mušterije u prvom razredu, guraju među “obične” putnike u repu zrakoplova – i da skupa i ekskluzivna mjesta “Busisness Class” ostaju u pravilu prazna. Neke zrakoplovne kompanije su odlučile ponuditi kompromis: uspostavile su novu klasu s nešto malo više prostora za putnike – naravno, uz veću cijenu putne karte, ali ipak ne toliko visoku da bi poslovni putnik doživio oluju kod obračuna troškova putovanja. Ciljna publika su im putnici koji se ipak ne mogu odreći barem malo dodatne udobnosti, ali i “obični” putnici kada lete na dugim, osobito interkontinentalnim letovima. Zato i ne čudi kako je jedna od prvih kompanija s “Premium Economy” klasom u zrakoplovu bila upravo Air New Zeland. Na svojim dugim letovima preko Pacifika, od Sjedinjenih Američkih Država do Novog Zelanda u svojim zrakoplovima nude i klasu “Pacific Premium Economy”. Tu su posve lijeva i posve desna sjedala u srednjem nizu malčice okrenuta prema prolazu da se putnicima osigura barem malo više privatnosti. Obećava se i više prostora za noge. U međuvremenu je sve više i “velikih” zračnih prijevoznika odlučio uvesti novu “srednju” klasu. Među njima su američki United Airlines, ali i Air France, SAS Scandinavian Airlines te KLM Royal Dutch. Lufthansa pak ne želi nikakve eksperimente jer se boji da će tako otjerati putnike iz poslovne klase na jeftinija mjesta.
(Deutsche Welle)