Englez Samuel Pepys, na početku 17. stoljeća opisao je vino “Ho Bryan” kao najspecifičnije vino koje je ikad okusio. Pio je vino koje se danas naziva Chateau Haut Brion u gostionici Royall Oak, koja se nalazila u središtu Londona. Gostionica je nudila delicije kao što su kava, čaj i profinjena vina. Hedonistički duh toga vremena bio je odgovoran za predstavljanje odličnih vina iz francuskog Bordeauxa, doline Douro u Portugalu, pjenušavih vina iz francuske pokrajine Champagne, te alkoholnog pića iz grada Cognac, koji se nalazi istočno od Bordeauxa.

Dok se Pepys sladio svojim alkoholnim pićima, u zemlji su u tijeku bili veliki ekonomski pomaci. London je polako zamjenjivao Amsterdam, kao središte svjetske trgovine. Moć londonskih trgovaca počela je rasti i jačati. Kao i zanimanje stanovnika za raskošne stvari. Jednan od takvih raskošnih stvari, bilo je crno vino, klaret. Do 18. stoljeća, stanovnici Londona postali su najveći potrošaći klareta na svijetu. Ranija pića postajala su popularna i poznata zbog njihovih kraljevskih veza. Sud francuskog kralja Louisa XIV, koji je i sam pio tamnu Burgundiju, te vina iz pokrajina Champagne, bio je sudac za većinu alkoholnih ukusa. Tada su prvi puta šire društvene skupine, uključujući plemiće i obićne građane koji su težili mondenom naćinu života mogli sami određivati notu vina. Englezi su pili klaret pet stoljeća prije Pepysa, ali je on bio loša stvar. Vino se dostavljalo odmah nakon berbe, i pilo se brzo, kako se nebi pretvorilo u ocat do slijedećeg proljeća nakon berbe. Do početka osamnaestog stoljeća, vino je osmišljeno kako bi se moglo čuvati godinama, a ne mjesecima. Pažljivo se pohranjivalo u bačve napravljene od hrastovog drveta. Bolje izrađeni čepovi omogućavali su da se vino duže i sigurnije pohranjuje. Boce su bile proizvedene tako da mogu stajati u položenom položaju, te na taj naćin bolje sazrijeti. U Smithovo vrijeme postavljeni su temelji industrije koja je došla tek kasnije. U to vrijeme oglašavala se prodaja vina sa četiri posjeda u pokrajini Chateaux: Haut Brion, Latour, Lafite i Margaux. Od tada do danas, njihovi glavni konkurenti bili su i ostali mali vinogradi u Burgundiji. U 18. stoljeću, pijenje klareta bilo je pitanje statusa u Engleskoj. Razlikovalo je pripadnike bogate klase od siromašnih. Bilo ga je teško nabavljati, te je bio dostupan samo bogatim ljudima,jer je u to vrijeme Engleska ratovala sa Francuskom. Prvi britanski premijer Sir Robert Walpole, koristio je brodove mornarice kako bi mogao prokrijumčariti svoja omiljena vina iz Francuske. U jednoj godini račun za njegova vina iznosio je više od 100.000 funti. Nakon što su 1713. godine francuzi i britanci potpisali primirje, klaret je postao dostupnij. Britanski potrošači trošili su veliku količinu novca na najbolja francuska vina. U vrijeme Francuske revolucije, Britanci su plaćati pet puta više za francusko crno vino od Nizozemaca. Sporazum o slobodnoj trgovini između Britanije i Francuske u 1860. drastično je smanjio carine na francuska vina, potičući britansku srednju klasu na kupnju. Klaret se vratio u 1960, godini, kada klasni 1959 berbe poklopio s dolaskom velikih američkih kupaca.

središte

Institut za vino
London je danas i dalje u središtu poslovanja finim vinom. Organizacije kao što su Institut za vino i World of Fine Wine časopis, kao i većina najvećih svjetskih aukcija vina nalaze se u Londonu. Liv-Ex, prvi svjetska burza za dobro vino, živi u Londonu, a brojke pokazuju da devet desetina trgovina vinom je još uvijek prodaje klaret.

Provjera valjanosti
Novi proizvođači vina na teži naćin lansiraju nova vina na tržište, dok najboljia vina na svjetskom tržištu dolaze u London kako bi se tamo prvi puta provjerila njihova valjanost. Ove godine, 57% dobrog vina koje je Sotheby’s prodao kupili su Azijci.