Nakon dvije godine gospodarskih turbulencija 2003. godine na mjesto predsjednika došao je Néstor Kirchner i Argentincima obećao budućnost u kojoj će živjeti u “normalnoj zemlji”. Danas, nakon osam godina gospodarskog rasta nalik kineskomu, argentinsko gospodarstvo usporilo je na stopu rasta od 2,5 posto, a oporbeni vođe uvjereni su da je glavna prepreka prema postizanju “normalnosti” Kirchnerova udovica Cristina Fernández de Kirchner, koja je predsjednica od 2007.

Kad je javna rasprava u cijelosti usmjerena na kirchnerizam, teško je zamisliti budućnost bez njega. U Argentini se gotovo sve klasificira u dvije kategorije – za i protiv vlade. Krajem 2010. godine, kad sam se vratio u Buenos Aires nakon pet godina provedenih u inozemstvu, pristaše i protivnici Cristine Kirchner već su uzrokovali napetosti unutar nekih obitelji i reorganizirali popis poželjnih gostiju u određenim domovima. Jedan od mojih susjeda pored kućnog zvonca stavio je naljepnicu: “Ako si za K., ne zvoni”. Četiri ulice od moje otvoren je prvi peronističkokirchneristički tematski bar koji ugošćava vodeće dužnosnike, a na jelovniku se ismijava oporbenim vođama.Ako vam se pak ne sviđa neodlučnost, ali i dalje se ne vidite ni kao pristašu, ni kao suparnika Kirchnera, imat ćete dojam kao da živite u nekom drugom vremenu, ili u najmanju ruku ne shvaćate vrijeme u kojemu živite.Argentina nije na putu prema fašizmu, kako tvrde klevetnici vladajuće postave. No ova atmosfera natopljena rivalstvom onemogućava nam rješavanje hitnih problema kao što su društvena nejednakost, neučinkovit sustav javnog prijevoza, zaposleni “na crno” (40 posto ukupnog broja radnika nije prijavljeno), regresivni porezni sustav, ekološki problemi naročito u rudarstvu, energetska ovisnost i sveprisutna korupcija. S Cristinom, previše se pozornosti posvećuje njezinim javnim nastupima, koje komentiraju uz određenu dozu povlađivanja zbog činjenice da je udovica i pomalo opsesivno kad je riječ o njezinom fizičkom izgledu. Previše pažnje posvećuje se samoj Cristini, onomu što govori i kako to govori. Za razliku od nekih netipičnih političkih vođa u Južnoj Americi u posljednjih desetak godina (Luiz Inácio Lula da Silva u Brazilu, Evo Morales u Boliviji ili Hugo Chávez u Venezueli), Kirchneri, po zanimanju odvjetnici, bili su i jesu pragmatični karijerni političari iz naftne pokrajine Santa Cruz. Iznimni su jedino po krizi s kojom su se morali suočiti.Popularnost Kirchnera počiva na gospodarskoj ekspanziji nakon kolapsa iz 2001. godine, odnosno oporavka koji se poklopio s njihovim bivanjem na vlasti.

Tijekom najgoreg razdoblja nacionalne krize, Argentina je u samo deset dana promijenila pet predsjednika. No od 2003. do 2011. stopa siromaštva i nezaposlenosti je pala, dok se potrošnja povećala zahvaljujući kombinaciji učinkovitih mjera i povoljnom međunarodnom tržištu za argentinske proizvode. Politika Kirchnera, pak, usklađuje neke liberalne i neke konzervativne stavove. Među liberalnim mjerama koje su uveli su otvoreni imigracijski zakoni, zakon o ravnopravnosti istospolnih brakova, generalna subvencija za siromašne, progon zločina počinjenih tijekom posljednje diktature, reforme unaprjeđenja Vrhovnog suda i sudaca koji se u njega imenuju, obrana prava radnika i porezni sustav sa strožim načinom ubiranja poreza. No neki su aspekti gospodarske regulative upitni, a porezna uprava koristi se kao oružje protiv kritičara. Vlada je također nacionalizirala neke tvrtke u privatnom vlasništvu, ograničila pristup javno dostupnim informacijama kao i limitirala razmjenu deviza u pokušaju da makne dolar iz ušteđevina građana i zaštiti rezerve središnje banke. Istodobno neki guverneri, kongresnici i intelektualci koji su pristaše Kirchnera lobiraju za izmjenu Ustava ne bi li Cristina Kirchner uspjela osvojiti i treći mandat. Vlada Kirchner pleše na rubu svoje dvije suprotstavljene politike i računa na izostanak oporbe u pravom smislu riječi. Tu su ulogu na sebe preuzeli mediji.Prema službenoj statistici, godišnja stopa inflacije iznosi oko osam posto, ali prema izjavama nevladinih organizacija, ona je bliže 25 posto. Uz potporu ministarstva rada, sindikati pregovaraju i dobivaju povišice koristeći neslužbenu stopu, što ukazuje na to da ni vlada ne vjeruje vlastitim brojkama. Dok prema službenoj statistici siromašni čine 6,5 posto ukupnog stanovništva, a krajnje siromašni 1,7 posto, Rimokatolička Crkva tvrdi da stopa siromaštva iznosi 21,9 posto, a krajnjeg siromaštva 5,4 posto. Equis, jedina konzultantska kuća u privatnom vlasništvu voljna objaviti vlastite podatke smješta siromaštvo na 16,8, a krajnje siromaštvo na 4,7 posto.

Nova knjiga Martína Sivaka zove se “Evo Morales: Izvanredni uspon prvog autohtonog bolivijskog predsjednika”.

Komentare šaljite na intelligence@nytimes.com