Da Lockheed Martin, Northrop Grumman pa čak i Boeing, koji je inače osjetio recesiju vezano za prodaju civilne zrakoplovne flote bilježe profite, može se iščitati iz tržišnog kretanja njihovih dionica. Ali da će u zajednici pedesetak država u kojoj su do prekjučer “glavni frajeri” - uključujući i mitološkog Spartaka, Oskarom ovjenčanog ljubitelja “dugih cijevi” Charltona Hestona, - bili kauboji, oružje postati objektom gotovo pa burzovne trgovine u 21. stoljeću, nisu pretpostavljali ni najsmjeliji Indijanci. U nekoć bivšim konfederacijskim državama pogotovo, a i diljem SAD-a, posjed sovjetskog kalašnjikova AK-47 ili civilne verzije američke, u jugoistočnoj Aziji široko upotreljavane M-16 jurišne poluautomatske cijevi, sada u građanskoj verziji i pod nazivom AR-15, budi respekt. Stvara sigurnost. A na strani ponude natprosječan profit. Vlasnici maloprodajnih dućana u kojima se prodaje nešto “malo opasnije” od kineskih petardi gomilaju zalihe naoružanja, istovremeno pokrećući medijsku kampanju u kojoj izražavaju strah da bi, berluskonijevski rečeno, savršeno iskvarcani američki predsjednik mogao obnoviti zakon koji bi branio američkim građanima pravo da u svojoj spavaćoj sobi, pored bejzbol palice, u ormaru čuvaju i nešto smrtonosnije. Iako Obama, čije su istupe u medijskim krugovima u predizbornoj kampanji neki novinari zamalo prozvali novim evanđeljem, nema ništa protiv da svaki pošteni Amerikanac ima strojnicu i kosilicu u vlastitom dvorištu, te nije rekao ni “a” u smislu poduzimanja, a i kamoli poduzeo korake da obnovi federalni zakon o prodaji oružja koji je vrijedio od 1994. do 2004. godine, maloprodajni trgovci vrište poput brokera i dižu cijene svojim, isključivo za srndaće ili obrani od lopova, streljivom. Naime, za njih je kolebanje cijena i prilike u svjetskom gospodarstvu izvrsna isprika da, “prosječnom Joeu” koji se nije odazavao na pozive, jarčevom bradicom ovjekovječenog “Ujaka Sama”, zarade na prodanom okidaču, šaržeru ili niklovanom čeliku kalibra kojeg se ni Prljavi Harry ne bi posramio. Maloprodavači kupuju dijelove strojnica po niskoj cijeni, sastavljaju ih i prodaju po visokoj. Rade nešto slično kao i uvoznici sirovina koji prodaju gotov proizvod. Očekuju natprosječnu zaradu. Zalihe materijala smatraju investicijom, ušteđevinom. Neki idu i toliko daleko da, žvačući duhan pored pljuvačnice i gladeći nauljenu cijev, uspoređuju prodajni kalibar sa dividendom, ali i više od toga. Nažalost sasvim utemeljeno. Obzirom na kupovne navike dijela populacije koji veliča devet rapperskih 50 Centovih rana i kupnju oružja smatra, sukladno prodavačima, manje riskantnom od ulaganja u srebro i zlato. Jer metali su luksuz, a automatko oružje je, uspaničenim američkim građanima i kolekcionarima jelenjih rogova, nužnost. Alat u borbi za opstanak.
Činjenice
Paranoje
Naravno da svi ljudi u SAD-u ne dijele dimenzije paranoje američkog juga i bivšeg predsjednika. Ali u zajednici u kojoj srednjoškolac sa snajperom mrsi račune roditelja koji su se odricali da svoju djecu pošalju bar u srednju školu, a jedna ozbiljna novina poput Wall Street Journala, skreće pozornost nacije na lokalne trgovce smrću, nešto ozbiljno ne valja.
Ima smisla
Jedino što ima smisla što su se, pročitavši WSJ-a, u istom broju našli pusti narkomani koji su nehajno mešetareći dionicama dospijeli na sam vrh tsunamija koji je poharao svjetsku ekonomiju, našli sa Chaneyevim “rekreativcima”, jednakim po odgovornosti.