Šećerna bolest kronični je metabolički poremećaj, koja jednom dijagnosticirana, oboljelog prati kroz cijeli život. Nastaje kao posljedica složenih metaboličkih poremećaja, a manifestira se povećanim vrijednostima šećera u krvi. Prilikom postavljanja dijagnoze oboljeli mogu imati i druge znakove koji su posljedica povišenog šećera u krvi kao što su obilno mokrenje, povećani unos vode uzrokovan pojačanim osjećajem žeđi, gubitak tjelesne težine, a ponekad i s pojačanim apetitom praćenim pretjeranim unosom hrane te zamagljenim vidom. Međutim, navedeni karakteristični simptomi i znakovi često se javljaju u blagom obliku pa se lako previde te bolest često ostaje neprepoznata i neliječena.

Povećana vrijednost šećera u krvi, koju nazivamo hiperglikemija, uzrokuje patološke i funkcionalne promjene u različitim ciljnim tkivima. Ona je odgovorna i za nastanak kroničnih komplikacija na mnogim organima i organskim sustavima, posebice očima, bubrezima, živcima, srcu i krvnim žilama. Stoga je uspješna regulacija vrijednost šećera u krvi, odnosno glikiranog hemoglobina (HbA1c) kao dugoročnijeg pokazatelja reguliranosti glikemije, glavni cilj u liječenju osoba sa šećernom bolesti tipa 2.

Osnovni principi liječenja šećerne bolesti jesu pravilna prehrana, svakodnevna tjelovježba i terapijska edukacija, a za farmakološkim liječenjem poseže se kad osnovni principi ne daju željene rezultate. Kako bi liječenje bilo pravilno, a ishod liječenja zadovoljavajući, oboljeli mora biti informiran o bolesti, treba usvojiti pravilan stav prema bolesti, naučiti različite vještine i željeti voditi brigu o vlastitom zdravlju. Suradljivost oboljelog, njegovo psihičko, socijalno i fizičko stanje svakako treba uzeti u obzir, jer postizanje bilo kojeg stupnja kontrole glikemije zahtijeva aktivno sudjelovanje i predanost oboljele osobe.

Nadalje, treba pokušati optimizirati zdravstvenu skrb na način da je podrška zdravstvenog sustava sveobuhvatna kako bi i oboljelim osobama s ograničenim financijskim mogućnostima bilo omogućeno postizanje optimalne regulacije bolesti i izostanak ili odgađanje razvoja kroničnih komplikacija.

Posljedice šećerne bolesti, morbiditet i mortalitet potvrđuju da se manje od 50% oboljelih pridržava osnovnih principa liječenja, a tek 1⁄4 osoba sa šećernom bolešću tipa 2 postiže dobru regulaciju bolesti. U prosjeku, oboljeli premalo znaju o bolesti, a tek je malom broju pružena pomoć za svladavanje problema i preuzimanje odgovornosti za vlastito zdravlje.

Progresivna priroda bolesti zahtjeva primjenu medikamentozne terapije i njeno intenziviranje kako se mijenja stupanj hiperglikemije u pojedinca. Pri tome individualni pristup predstavlja zlatni standard u liječenju osoba sa šećernom bolesti tipa 2. Ciljeve liječenja i odabir lijekova treba prilagoditi pojedincu, uzimajući u obzir životnu dob, trajanje bolesti, postojenje drugih bolesti, razvijene komplikacije na krvnim žilama te negativne učinke lijekova za liječenje šećerne bolesti. Tako primjerice u mlađih osoba bez prisutnih drugih bolesti treba težiti nižim ciljnim vrijednostima šećera u krvi, dok u starijih koji imaju druge bolesti i oštećenja funkcije nekih organa i organskih sustava valja oprezno i s mjerom pristupiti regulaciji glikemije.

Lijekovi s novim mehanizmima djelovanja predstavljaju važan napredak u stručnom i znanstvenom smislu, ali njihova učinkovita primjena u svakodnevnoj praksi zahtijeva dobro razumijevanje svih prednosti kao i njihovih mogućih štetnih učinaka. Vrlo često, njihova primjena se kombinira bilo na način da se daje više lijekova na usta ili da se kombiniraju s drugim neinzulinskim lijekovima u injekcijama, odnosno da se kombiniraju sa inzulinskim pripravcima. Povećanje broja lijekova povećava rizik hipoglikemije.

To je stanje u kojem je razina šećera u krvi niža od uobičajenih vrijednosti, a zahtjeva hitno liječenje jer u težim oblicima može biti opasno po život. Hipoglikemija i strah od hipoglikemije imaju značajan utjecaj na zdravlje oboljelih, a označava i prepreku postizanju optimalne kontrole vrijednosti šećera u krvi. Prema prikupljenim podacima, lijekovima uzrokovane hipoglikemije povećavaju vjerojatnost hospitalizacije, duljinu boravka u bolnici, što naravno negativno utječe ne samo na kvalitetu života oboljelih, već i na suradljivost u primjeni lijeka, a dodatno ima i negativan utjecaj na troškove liječenja oboljelih od šećerne bolesti.

Suradljivost oboljelih izravno je povezana i s učestalošću doziranja lijekova tijekom dana. Osobe oboljele od šećerne bolesti tipa 2 koje uzimaju lijekove četiri puta dnevno ostvaruju znatno nižu razinu prosječne suradljivosti od onih koji uzimaju lijekove jedanput dnevno (50% prema 80%). Idealna suradljivost u primjeni lijeka (definirana kao primjena bez propuštenih doza i pogrešnog doziranja) zabilježena je u samo 46% ispitanih osoba. Na posljedice loše suradljivosti oboljelih otpada čak 33-69 % bolničkih prijema uzrokovanih lijekovima. Također, dokazano je kako oboljeli s lošom suradljivošću imaju znatno veću smrtnost u odnosu na one s dobrom suradljivosti.

U trenutku postavljanja dijagnoze šećerne bolesti tipa 2 nerijetko su u oboljelih već prisutna i pridružena stanja kao što je debljina, povišeni krvni tlak, poremećaj metabolizma masnoća i kardiovaskularna bolest. Navedena stanja i bolesti značano utječu na uspješnost liječenja šećerne bolesti tipa 2, odnosno ako se ne liječe povećavaju rizik težih komplikacija i smrtnost u oboljelih. Podaci ukazuju da su kardiovaskularne bolesti prisutne u više od 60% oboljelih, a smatra se da su najvećim dijelom upravo one odgovorne za opaženo skraćenje života od 5 do 10 godina. Procjena kardiovaskularnog rizika važna je i prilikom odabira lijekova za liječenje šećerne bolesti. Potrebno je voditi računa o specifičnostima pojedinih lijekova budući da svaka terapijska skupina ima specifičan profil nuspojava koji je posljedica određenog mehanizma djelovanja i/ili drugih potencijalnih učinaka lijeka. Neke od tih nuspojava (osobito hipoglikemija i porast tjelesne težine) klinički su značajne za oboljelog jer mogu dodatno povećati kardiovaskularni rizik.

U preuhranjenih ili pretilih osoba sa šećernom bolesti tipa 2 liječenje najčešće zahtijeva kombiniranu primjenu dva ili tri lijeka kako bi se uspješno regulirala vrijednost šećera u krv. Pri tome primjena lijekova koji uzrokuju porast tjelesne težine dodatno povećava kardiovaskularni rizik pa ih je potrebno izbjegavati. Ujedno, u takvih osoba poželjno je već na početku liječenja kombinirati lijekove s učinkom na smanjenje tjelesne težine.

Regulacija glikemije u osoba kod kojih je prisutna kronična bolest bubrega i/ili jetre poseban je terapijski izazov jer ovi organi višestrukim mehanizmima utječu na vrijednosti šećera u krvi. U ovih bolesnika mogu biti promijenjeni svi aspekti važni za učinkovitost lijekova koji se primjenjuju u liječenju šećerne bolesti (apsorpcija, raspodjela, metabolizam, eliminacija i učinkovitost u snižavanju šećera u krvi), što povećava rizik od nastanka nuspojava. Radi održavanja učinkovitosti liječenja, a izbjegavanja nuspojava potrebno je ili smanjiti dnevne doze lijekova ili produžiti interval njihovog uzimanja, a upotrebu nekih treba izbjegavati.