Nakon gotovo sedmomjesečnog razdoblja pada srpske valute, tijekom kojeg je tamošnja središnja banka s vremena na vrijeme pokušavala spriječiti klizanje dinara, na tamošnjem deviznom tržištu došlo je do zanimljivog preokreta. Narodna banka Srbije (NBS) sada svojim intervencijama brani euro jer je ponuda čvrste valute veća od dinarske potražnje. Teško je reći je li to kraj politike puzajuće (svakodnevne) deprecijacije dinara, ali je očigledno da je netko procijenio da se u tome otišlo predaleko i da bi posljedice na makroekonomskom planu mogle biti neugodnije od koristi koje donosi stimulativan devizni tečaj.

Blizu stampedu
Od početka 2010. dinar je deprecirao za 9,5 postotaka, i to je, prema nekim istraživanjima, najdublje poniranje neke europske valute ove godine. Od početne razine 95,8888 dinara za euro, što je bio srednji tečaj NBS-a 31. prosinca prošle godine, srpska valuta se spustila do točke na kojoj je trebalo više od 106 dinara za europsku novčanu jedinicu. Kad je već izgledalo da to prerasta u pravi stampedo, došlo je do stabiliziranja dinara i skoka njegove vrijednosti. U odnosu na početak mjeseca, točnije od 2. kolovoza, srpska valuta je podigla svoju vrijednost za 1,6 posto, a samo prošlog tjedna za 1,1 postotak (13. kolovoza srednji tečaj eura bio je 104,6809 dinara). Što se to dogodilo da sada NBS uspijeva obraniti vrijednost dinara, a da to uz silne intervencije nije uspijevao prethodnih šest-sedam mjeseci? Kao odgovor nameću se dva razloga. U izvještaju o inflaciji za kolovoz 2010. godine NBS na jednome mjestu navodi da je u drugom tromjesečju 2010. monetarna politika bila ekspanzivna. Konkretno, u razdoblju od početka travnja do kraja lipnja središnja banka kreirala je veću količinu novca nego u prethodnom tromjesečju. Taj novac je završio na tržištu i svakako je imao utjecaja na kretanje tečaja. Unatoč prividnom paradoksu sasvim je moguće da je NBS istodobno i podgrijavao i hladio deviznu potražnju. Odgovor na pitanje zašto se to radilo treba tražiti u stalnim zahtjevima srbijanske vlade da središnja banka preuzme aktivniju ulogu u realiziranju razvojnoga gospodarskoga koncepta. Drugi razlog iznenađujuće brze i efikasne intervencije na deviznom tržištu je vjerojatno strah od ugrožavanja makroekonomske stabilnosti. Krajem srpnja i početkom kolovoza počeli su stizati orkestrirani zahtjevi za korekcije cijena (mljekari, pekari…).

Ugroženi planovi
Sam NBS u spomenutom izvještaju navodi da je jedan od razloga što je inflacija počela iskakati iz ciljanoga koridora i taj što se deprecijacija dinara počela prelamati na cijenama potrošačke robe. Mada polugodišnja stopa inflacije (4,2 posto) nije posebno zabrinjavajuća – ona minimalno ugrožava projiciranu ovogodišnju inflaciju od “šest plus/minus dva posto” – nastavak puzajuće deprecijacije i pratećih poskupljenja zaprijetio je ozbiljnim posljedicama. To je razlog iz kojeg se može pretpostaviti da je netko, ili u srbijanskoj vladi ili u Narodnoj banci Srbije, rekao “dobro, ovdje ćemo stati, ali nećemo dopustiti da dinar previše ojača”. Da bi se bolje razumjela ova pomalo čudna pozicija, treba pogledati vanjskotrgovinsku bilancu Srbije. Tijekom prvih šest mjeseci (siječanj-lipanj) izvoz srpskoga gospodarstva u dolarskom iznosu porastao je za 18 postotaka (19,4 posto u eurima). Pored porasta izvozne potražnje, značajan doprinos tom rezultatu dao je i stimulativan tečaj nacionalne valute.Sve bi bilo dobro da se na tom putu nisu ispriječila dva problema. Prvi je taj da je vrijednost eura dosegnula razinu koja je počela smetati, ne samo uvoznicima i građanima već i samim izvoznicima, a time i ukupnom gospodarstvu. Drugi razlog je činjenica da se u euriziranoj ekonomiji, gdje je euro “sidro” za sve, a takvo je srpsko gospodarstvo, obezvređivanje dinara počelo preslikavati na cijene i prijetiti narušavanjem makroekonomske stabilnosti. NBS je očito osjetio opasnost i odlučio reagirati.