Od kada je Milan Bačević, srbijanski ministar rudarsva objavio kako je jedna inozemna kompanija zainteresirana uložiti čak 1,2 milijardu eura u istraživanje i proizvodnju nikla, srpska javnost je preplavljena upozorenjima stručnjaka i ekologa kako je riječ o investiciji koja bi mogla ugroziti zdravlje ljudi u gotovo pola Srbije.

Ubrzo se saznalo kako je riječ o tvrtki 'Srpski nikl' iza koje stoji inozemni kapital. Prvotno se vlasništvo pripisivalo sestri Mile Đukanovića, Ani Kolaković, koja je to demantirala objašnjenjem kako je njezina jedina veza čovjek zainteresiran za istraživanje nikla, a s kojim ona živi.

Prvi ljudi kompanije 'Srbija nikl' Radomir Vukčević i Dragan Božović, obojica iz Crne Gore, potvrdili su kako kane istraživati nalazišta rudače nikla u Srbiji i pokrenuti njegovu proizvodnju, uz objašnjenje kako je to unosan posao za zemlju, jer je riječ o izuzetno skupoj kovini. Prema njihovu kazivanju iza 'Srbija nikla' stoji neimenovana multinacionalna kompanija koja je listirana na burzi u Londonu, Helsinkiju i Johanesburgu.

Za razliku od ministra Bačevića, koji je sklon dati “zeleno svjetlo“ istraživanjima  u javnosti, zavladala je prava histerija od opasnsti da se takva proizvodnja pokrene u Srbiji. Istraživanja bi se obavljala u središnjoj Srbiji, odnosno u dijelu zemlje gdje se nalaze više toplica među kojima  i najpoznatija Vrnjačka Banja kao i zaštićeni parkovi, poput  Mokre Gore i Zlatibora. Zbog toga su lokalne vlasti u središnjoj Srbiji već odlučile zabraniti istraživanja, napominjući kako će sakupiti najmanje pola milijuna potpisa građana koji su protiv proizvodnje nikla.

Pojedini mediji, nakon odlaska u Kavadarce u Makedoniji, gdje se proizvodi nikl, objavili su seriju tekstova kojima se ukazuje na štetnost od ekspoloatacije nikla, prikazujući snimke opustošenog okoliša.

Pored Emira Kusturice, koji je prvi upozorio kako je proizvodnja nikla pogubna po zdravlje ljudi u krugu od 100 km, njemu su se pridružili geolozi i Srpska akademija nauka i umjetnosti. Akademik Vodojko Jović je još 2005. godine, skupa s ostalim akademicima SANU primorao tadašnju vladu da povuče suglasnost datoj britanskoj kompaniji „Europian nikl“ da na Mokroj Gori istražuju nalazišta rudače nikla. Jović ističe kako zahtjevi za istraživanje predstavljaju obmanu jer se još od 1904. godine zna kako na toj lokaciji postoje velike rezerve rudače, ali zbog štetnosti od njezine prerade nikome nije padalo na um da pokreće proizvodnju.

Sada su se pojavili ljudi iz „Srbija nikla“, koji su izazvali buru protesta i negodovanja, jer je znastveno utvrđeno da proizvodnja nikla uništava okoliš, a kod ljudi izaziva teška i neizlječiva oboljenja. Nasuprot takvim upozorenjima od strane znastvenika Božović i Vukčević tvrde kako eksploatacija nikla nije opasna, te da bi se u proizvodnji primjenila najsuvremenija tehnologija. Ipak, njihova uvjeravanja nisu smanjila strahovanje ljudi koji žive u tom kraju, pa je i ministar Bačević morao da objasni kako je davanje dozvole upitno, a Velimir Ilić, ministar prostornog planiranja je odbacio svaku mogućnost da se bilo kada u Srbiji pokrene proizvodnja nikla, bez obzira na obećanu veliku materijalnu korist o njegove eksploatacije.