Od 18 malih proizvođača piva preživjela tri, a uspio samo jedan

Autor: Saša Vejnović , 24. siječanj 2006. u 06:00

Problem malih pivovara je u tome što se nakon odležavanja pivo mora brzo istočiti kako se ne bi ukiselilo. Ličko ‘Velebitsko pivo’ uspjelo je u Zagrebu utrostručiti prodaju, a ‘Gold Pils’ proizvodi se samo ljeti i distribuira se jedino u Splitu

Prije sedam godina postojala je inicijativa malih hrvatskih proizvođača piva da se udruže i tako jedni drugima pomognu preživjeti na surovom pivskom tržištu na kojem vladaju velike industrije.
Štoviše, u tome su im trebale pomoći velike pivovare kojima oni nisu konkurenti jer je razlika u proizvedenim hektolitrima prevelika. Iako je tadašnja inicijativa okupljala 18 malih proizvođača piva, većina ih je propala, a danas više ili manje uspješno radi samo tri-četiri.

Nije to espresso
Dr. Vladimir Marić, pročelnik Laboratorija za biokemijsko inženjerstvo, industrijsku mikrobiologiju i tehnologiju piva i slada na Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu u Zagrebu, tada je bio jedan od organizatora okupljanja malih proizvođača, no danas i sam priznaje da je pokušaj vrlo brzo neslavno propao.
“Većina se u taj posao upustila misleći da je pravljenje piva jednostavno poput pravljenja espresso kave. Problem je bio i što je većina proizvodila više nego što može prodati, pa im je pivo brzo gubilo na kvaliteti jer se dugo točilo iz jednoga tanka”, kazao nam je profesor Marić, dodajući da je svakako jedan od razloga i odredba “0,0” dopuštenih promila u krvi vozača koja je smanjila potrošnju svih alkoholnih pića. Proizvodi minipivovara u pravilu su kvalitetnija. Spravljaju se na tradicionalni način bez ubrzavanja, a mala proizvodnja može osigurati duže odležavanje piva.
Primjerice, u modernim velikim pivovarama posebnim se tehnološkim procesima odležavanje piva skratilo na svega nekoliko dana. Problem malih proizvođača je što se nakon odležavanja pivo mora istočiti vrlo brzo jer uskoro nakon početka točenja postaje kiselo. Ugostitelji, a uglavnom su se oni upustili u ovaj posao, dnevno su proizvodili oko 600 litara piva, no nisu bili sposobni tu količinu prodati u kratkom vremenu. Jedini mali proizvođač koji je doista uspio jest Karlo Starčević, vlasnik pivovare “Ličanka” iz Pazarišta koji proizvodi tamno i svijetlo “Velebitsko pivo”.

Lanac pivnica
Dosad je Starčević muku mučio i s distribucijom svoga proizvoda, međutim tvrdi da je taj problem sada riješen, a rezultati se već vide; samo u Zagrebu je uspio utrostručiti prodaju.
Održala se, pak, i proizvodnja pivovare tvrtke IPIM iz Mokrica koja je išla drugom logikom. Umjesto flaširanja otvorila je lanac pivnica, koje su Zagrepčanima poznatije po imenu “Medvedgrad”. Trenutno imaju četiri pivnice u kojim uz hranu poslužuju i svojih pet vrsta piva. Iako je Zagrepčanima pojava pivnica bila svojevrsna novost, prostori “Medvedgrada” bili su prilično dobro popunjeni. Dok su kontinentalci relativno brzo prihvatili pojavu novih proizvoda malih pivovara, Dalmatinci ipak više vjeruju vinu.
Svjedoči to i Mirko Milaković, vlasnik minipivovare MK iz Splita, vjerojatno jedine koja još radi u Dalmaciji. Milaković svoje pivo Gold Pils proizvodi jedino ljeti, a prodaje ga uglavnom u blizini splitskih kupališta, odnosno u maloprodaji po Splitu.

Prije stotinjak godina u blizini vojarni bilo je tridesetak malih pivovara

Prije nešto više od sto godina u Hrvatskoj je postojalo tridesetak malih pivovara čije su mušterije najčešće bili vojnici. Stoga je i većina tih pivovara bila smještena u blizini vojnih garnizona. Tada se, naime, pivo doživljavalo kao nužno zlo u nestašici vina, a tek se tijekom 19. stoljeća pivarstvo razvija u ozbiljniju gospodarsku granu.
Prva pivovara u Hrvatskoj pojavila se 1694. godine u Osijeku, a tijekom 18. stoljeća otvaraju se i u drugim gradovima kontinentalne Hrvatske: Požegi, Novoj Gradiški, Bjelovaru, Varaždinu, a u Zagrebu je prva pivovara otvorena 1740. godine.
Prvi parni stroj u pivovare je uveden 1880. godine, čime je i započeo industrijski razvoj, ali i propast malih pivovara. Uoči Prvoga svjetskog rata u Hrvatskoj je bilo sedam pivovara, a upravo je toliko danas velikih pivovara koje proizvode godišnje oko 3,7 milijuna hektolitara piva.
Najveća je Zagrebačka pivovara koja u hrvatskoj proizvodnji sudjeluje s 42 posto, Karlovačka 21 posto, Carlsberg 11 posto, Jadranska pivovara sedam posto, Osječka 5,5 posto, Daruvarska 2,5 posto, a Buzetska oko dva posto. Uvezena piva u ukupnoj prodaji sudjeluju s devet posto, a mali proizvođači s manje od jedan posto. U male pivovare ubrajaju se one koje godišnje proizvode od tri do deset tisuća hektolitara piva.

Zarada minimalna

Pa iako ima iznimno kvalitetan proizvod za kojeg će većina poznavatelja piva reći kako je riječ o najboljem hrvatskom pivu, za uspjeh “Velebitskog piva” zaslužno je i flaširanje.
Naime, bez spremanja u boce Starčevićevo bi pivo vrlo brzo izgubilo na kvaliteti. Ipak, Karlo Starčević muku muči s drugim problemima, a jedan od najvećih zadaje mu država koja jednake trošarine obračunava malim i velikim proizvođačima, 200 kuna po hektolitru plus PDV.
“To je jedan od razloga što ne proizvodim više od šest tisuća hektolitara godišnje. A mogao bih 30.000 hektolitara piva jednake kvalitete”, kaže Starčević koji uz članove svoje obitelji zapošljava još osam radnika, a ostvaruje tri do četiri milijuna kuna prihoda godišnje. Ipak, zbog velikih troškova kaže da je zarada minimalna.

Komentirajte prvi

New Report

Close