Ulaskom  u Europsku uniju 1. srpnja  Hrvatska ispunjava svoje strateške ciljeve i pokazuje se kao glavni pobjednik balkanskih ratova '90-ih.

U ratu od 1991. do 1995. izborila je nezavisnost, potom postala članicom Ujedinjenih Naroda (UN-a), NATO-saveza i sada EU-a. Glavna sila bivše Jugoslavije, Srbija, pak vojno je pokušala ratovima i zločinima zaustaviti raspad bivše države i pod hegemonijom zadržati danas nezavisne države – Sloveniju, Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku, Crnu Goru, Makedoniju i Kosovo. Upravo ovih dana za početak pregovora o vlastitom ulasku u EU nacionalistička vlada u Beogradu odriče se do kraja Kosova i morat će mu priznati punu nezavisnost. Srbija time gubi do kraja sve zbog čega je i pokrenula  seriju modernih balkanskih ratova 1990-ih godina (Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Kosovo).

Hrvatska, međutim, do članstva u EU nije došla lako i u EU ulazi 22 godine kasnije nego što su to Hrvati željeli. Proces pregovora trajao je predugo, više od jednog desetljeća. Još 2003. podnijela je zahtjev, a pregovori su počeli 2005. Hrvatska je na putu do EU provela cijeli niz reformi i prilagodbi, poslušno ispunivši sve zahtjeve Bruxellesa od reforme pravosuđa, gašenja državnih tvrtki, privatizacije do borbe s korupcijom. Među najistaknutijim žrtvama hrvatskog pregovaračkog procesa treba spomenuti bivše HDZ-ove političare koji su pali kao prve žrtve borbe s korupcijom, što je kulminiralo uhićenjem i presudom bivšem premijeru Ivi Sanaderu. U ekonomskom smislu Hrvatska je na putu do EU odustala od monopolističkog statusa državnih tvrtki liberaliziravši te segmente od pošte do željeznica i proizvodnje struje. Ugasila je ili jeftino prodala brodogradilišta, koja su bila jedan od simbola hrvatske industrije. Neke djelatnosti, poput zrakoplovne kompanije ili energetike, lošim upravljanjem priprema za lakšu privatizaciju.

U međuvremenu je proteklih godina privatizirala sve ostalo za što je bilo interesa, pa su tako sada najprofitabilnije kompanije, odnosno najprofitabilniji ekonomski sektori uz rijetke izuzetke, u stranom vlasništvu  od telekoma i banaka, do medija i trgovine.  Hrvatskom ekonomijom dominira austrijski, talijanski i njemački kapital. Dobra strana toga jest da su upravo ti sektori  među najkonkurentnijima u Hrvatskoj.

Na putu do EU Hrvatska se odrekla i privilegiranog carinskog položaja u jugoistočnoj Europi, naštetivši prehrambenom, poljoprivrednom sektoru i duhanskoj industriji. Sve prilagodbe EU Hrvatska je platila gubitkom tisuća radnih mjesta, što je dodatno pogoršalo stanje nezaposlenosti (20 posto nezaposlenost), a novih inozemnih ulaganja sve je manje ili ih posljednjih godina gotovo da i nema.

Na višegodišnjem putu prema EU Hrvatska se izmijenila. Ona više nije zaostala, zatvorena i korupcijom prožeta država kakva je bila izlaskom iz bivše Jugoslavije. Promjene su pozitivne, ekonomija je otvorena svijetu, država i društvo su modernizirani i hrvatski građani u vlastitoj zemlji sada mogu kupiti sve što požele. Problem je što je standard života još uvijek puno niži od očekivanja. Hrvatski građani proteklih su godina uglavnom živjeli na dug, kao i država, zaduživali se kako bi realizirali konzumerističku glad za novim tehnologijama, automobilima, stanovima… Sada sve to dolazi na naplatu.

Hrvatska u EU ulazi kao jedna od najsiromašnijih država, i to u vrijeme teške ekonomske krize. Brojni europski političari priznaju da je i Hrvatska trebala biti dio velikog istočnoeuropskog proširenja 2007.,  no zbog političkih razloga (tadašnja nesuradnja s Haaškim sudom) nije.  Nepravedno nije. Sada u Hrvatskoj vladaju velika očekivanja od europskih fondova, očekuje se da će novac  tih fondova omogućiti novi investicijski zamah. Ta su očekivanja nerealna, jer Hrvatska nema apsorpcijskih kapaciteta, poput primjerice Poljske, da iskoristi sve što EU fondovi omogućavaju.

Hrvatska  je možda i jedina od zemalja koje su ulazile u EU, a da pritom nije učinjena temeljita analiza što Hrvatska dobiva, a što gubi, što pojedini sektor dobiva, a što gubi. Nije učinjena ni jednostavna cost-benefit analiza. Zašto nije? Rezultat bi izuzetno negativan.

Sklonost hrvatskih vlasti improvizaciji izvrsno ilustrira i središnja proslava ulaska u EU u noći 30. lipnja. Ona je planirana na središnjem trgu u Zagrebu, a u slučaju kiše sve propada. Dakle, opcije B nema, bez obzira što će se na to potrošiti šest milijuna kuna. Srećom manje nego što je Bruxelles potrošio na promoviranje proširenja EU na Hrvatsku – 20 milijuna eura.

Hrvatska povijesno pripada Europi i glavni vanjskotrgovinski partneri su upravo članice EU, osobito Italija, Austrija, Njemačka i Slovenija. No, Hrvatska je od NATO-a dobila sigurnost, a od EU je očekivala ekonomski napredak i blagostanje. Tako nešto se neće dogoditi, sigurno ne na brzinu.

I baš zato što Hrvatska, s pogledom u nebo i strahujući od kiše, ulazi u EU 22 godine kasnije nego što su to Hrvati naivno priželjkivali i taj ulazak nema više takvu težinu. Nema prave radosti među građanima, jer su svakodnevni ekonomski problemi  sve veći i sve teže žive. Pogled preko granice koja sada nestaje pokazuje međutim i da jednako teško žive Španjolski, Portugalci, Talijanci, Grci… Nema više iluzija o brzim rješenjima…

Bruxelles očekuje od Hrvatske da ubrza proces prilagodbe ostalih zemalja jugoistočne Europe i da bude nosilac europskih interesa  i politika u regiji. Tu je ulogu Hrvatska začudo rado preuzela, iako je njezin glavni interes u proteklom razdoblju bio upravo odmaknuti se s Balkana.

Hrvatska ulaskom u EU gubi i dio suvereniteta, odnosno prenosi ga na Bruxelles kao što se kroz povijest ranije o hrvatskoj sudbini odlučivalo u Budimpešti, Beču, Beogradu, Berlinu… sada će o nekim stvarima zadnju riječ ipak imati Bruxelles. U Zagrebu toga još nisu sasvim svjesni. Iako su Hrvatskom u proteklih 20-ak godina nezavisnosti naizmjence vladale desne i lijeve stranke ili koalicije, kao što je i sada na vlasti lijeva koalicija,  navike ponašanja teško se mijenjaju. Sukob interesa ministara i drugih političara otkriva se gotovo svakodnevno, a oni i dalje ostaju na funkciji, potpisane i preuzete obveze pokušavaju se izigrati kad god je to moguće, a i pritisci na medije niti jednoj Vladi nisu strani.

Najnoviji primjer pokušaja izigravanja preuzetih obveza jest otpor kojeg vladajuća lijeva koalicija (okupljena oko SDP-a) pruža obvezi izručenja Njemačkoj bivših suradnika jugo-komunističke tajne policije.  Iz činjenice da hrvatska Vlada datum ulaska u EU kvari pravnom zaštitom naručitelja ubojstava hrvatskih emigranata u Njemačkoj (Josip Perković) govori da je Bruxelles pogriješio što među uvjete hrvatskog ulaska u EU nije uvrstio i obvezu lustracije, odnosno jasnog odricanja od komunističkog nasljeđa i progon svih  protagonista bivšeg komunističkog aparata. Najznačajniji ljudi tog sustava su raspadom Jugoslavije jednostavno promijenili strane i zaštitu potražlli služenjem nezavisnoj Hrvatskoj u ratu koji je završio 1995. vojnom pobjedom i oslobađanjem Knina. Teško je sada odreći se tzv. stupova društva.

Hrvatska ulazi u EU i s novinom koja ima obilježja groteske. Vlada je ovih dana promijenila i porezni tretman dnevnih novina, pa nižu stopu poreza na dodanu vrijednost od pet posto plaćaju novine koje dnevno objave više od 25.000 riječi, dok ostale plaćaju više – 10 posto. Taj za svjetske razmjere neobični zakon izričito krši ravnopravnu tržišnu utakmicu i prije ili kasnije bit će poništen na Ustavnom sudu. U međuvremenu sve redakcije svakodnevno moraju brojati broj objavljenih riječi  i tu brojku javno objaviti u novini, a nepovoljan porezni tretman osim tabloidnih dnevnih novina, ujedno i najčitanijih, imaju i najozbiljnije dnevne novine u zemlji – poslovne (Poslovni dnevnik) bez obzira što jedine na naslovnoj stranici objavljuju autorske tekstove,  te sindicirane tekstove New York Timesa i The Economista.