Borbeni, nesmiljeni i nimalo damski karakter legendarne junakinje američkog Juga, Scarlett O’Hare, uz Rhetta Butlera, muškarca njezina života, istinski je shvaćala jedino famozna Mammy, afroamerička obiteljska sluškinja koja je odgojila Scarlett. Mammy – koju je u holivudskoj ekranizaciji sjajno odigrala Hattie McDaniel i zasluženo dobila Oscara – ujedno je bila jedna od rijetkih osoba koju je Scarlett istinski poštivala i čije je mišljenje cijenila. No Margaret Mitchell, autorica romana Zameo ih vjetar, nije dopustila da čitatelji doznaju nešto o Mammynu životu, o njezinim radostima i brigama, o njezinoj obitelji. Jednostavno, ona je ostala samo jedan od odraza Scarlettina karaktera. Upravo ondje gdje Margaret Mitchell zastaje nastavlja Kathryn Stockett sa svojim romanom Sluškinje (Help, 2009.). Ovaj književni hit, globalno prodan u višemilijunskoj nakladi, u Hrvatskoj je izdao Algoritam. Stockett je i sama odrasla u Jacksonu, u državi Mississipi, u srcu dubokoga američkog Juga, a u svojoj je knjizi dala glas najpotlačenijima – ženama, sluškinjama u bijelim obiteljima šezdesetih godina prošlog stoljeća.

Borba za ljudsko dostojanstvo
Zanimljivo je kako se u romanu, u kratkim skicama, pojavljuju junaci velikih previranja u američkom društvu i borci za građanska prava – Martin Luther King, Rosa Parks i Kennedy – samo da bi se dodatno istaknulo kako je za stvarni život u segregacijskom Jacksonu kalendar stao u vremenu opisanom u Zameo ih vjetar. Kathryn Stockett svoje je literarni prvijenac pisala pet godina, a knjigu je odbilo pedesetak književnih agenata. U međuvremenu su Sluškinje provele više od godine dana na najuglednijim književnim ljestvicama kao broj 1 – samo u Los Angelesu Timesu tu poziciju knjiga je držala više od godine dana – a u kolovozu izlazi i holivudska ekranizacija već predodređena za poziciju hita. Skeeter Phelan, glavna junakinja i jedna od pripovjedačica romana, nije sluškinja i nije crne boje kože. Ipak, Skeeter se uvelike razlikuje od svojih vršnjakinja: osim što je kći plantažera pamuka, u svemu ostalom odudara. Ozbiljno je shvatila svoj studij, ne traži opsjednuto muža, želi pisati, otvorenog je duha, zanima je svijet oko nje – i ne može ne vidjeti da svi bijelci, uključivši njezine prijateljice i nju samu, žive u nekoj vrsti paralelnog univerzuma, ne znajući apsolutno ništa o onome što se događa na drugoj strani ogledala, u životima afroameričkih sugrađana. Istodobno Skeeter njeguje iskrene osjećaje prema svojim bijelim prijateljicama, koje su segregaciju i rasizam potpuno interiorizirale tako da zapravo bilo kakav drukčiji vrijednosni sustav ne mogu razumjeti, doživljavajući ga kao uvredu i civilizacijski pad.

Druge dvije heroine Sluškinja doista su sluškinje, crne boje kože i divnoga autentičnog pripovjedačkoga glasa, čije životne priče pred nas serviraju strašan svijet potlačenosti, straha, nemoći i poniženja. Većina afroameričkih žena u toj zajednici – koju polako u romana upoznajemo – također je interioriziralo svoju poziciju žrtve, ne propitkujući rasizam, smatrajući ga normalnom zadanošću koja se ne može mijenjati. Ipak, kao što Skeeter u jednom trenutku, inspirirana kontaktom s njujorškom književnom urednicom i užasnuta segregacijskim zakonima Jima Crowa, odlučuje zapisati priče crnih sluškinja, tako i one pronalaze u sebi dovoljno hrabrosti, ljubavi i gnjeva da ispričaju svoje priče iako zbog toga po tada važećim propisima riskiraju ne samo gubitak posla, već i moguću fizičku osvetu, nasilnu smrt ili zatvor.

Priče vrijedne žrtve
Skeeter riskira “samo” društveno izopćenje – koje joj se i dogodi – no ono je vrijedno žrtve jer u međuvremenu nesigurna glavna junakinja mentalno i karakterno odrasta, postaje spisateljica i odlazi samostalno živjeti u New York. Baš kao što je to učinila i stvarna autorica koja je, nakon što je otišla iz Jacksona, do 2001. godine živjela u New Yorku, a danas je nastanjena u Atlanti. Nevolje opisane na stranicama knjige koju piše Skeeter nisu ništa u usporedbi s kritikama koje su dočekale prvijenac Kathryn Stockett. Bilo je dosta glasova koji su optužili Stockett da nije posve nadišla nadmoćnu bijelu poziciju time što su tragedije crne zajednice u Mississippiju “poslužile” književnoj slavi njezine bijele književne junakinje/spisateljice. The Times je citirao blogericu Melissa McCurdy koja je napisala da bi “željela pročitati afroameričku verziju Sluškinja”. Erin Aubry Kaplan u Ms. Magazinu se pita zašto crne sluškinje moraju govoriti teškim dijalektom da bi bile shvaćene autentično, dok bijelci u knjizi govore književnim jezikom – a pritom se zna da bijela zajednica na američkom Jugu ima vrlo izražen dijalekt? No uz ovakve povremene prigovore političkoj (ne)korektnosti većina se kritičara ipak slaže da je riječ o izvrsnoj knjizi, a mnogi su je usporedili i s književnim klasikom o rasističkoj segregaciji Kako ubiti pticu rugalicu koju je u impresivnoj filmskoj ekranizaciji sjajno intepretirao Gregory Peck. Jesse Kornbluth, pišući za Huffington Post kaže: “Sluškinje govore o stvarnosti, o presudno važnoj temi, a naročito važnoj za žene – koje su ujedno i najodanije čitateljice u Americi.”

Otvoren odnos ljubavi i mržnje
Kathryn Stockett shvatila je koliko je duboko ambivalentna u vezi s vlastitim korijenima tek nakon što se preselila u New York. Prema vlastitom priznanju, kada bi joj neki Njujorčanin rekao da je Jackson sigurno prelijep, ona bi skočila i odgovorila da je to leglo zločina i rasizma. A kada bi joj s prijezirom govorili o njezinu rodnom kraju i gradu, Stockett bi ustala u obranu, pa tako i u pogovoru knjige kaže: “Mississippi mi je poput majke.” I upravo je u toj točki Stockett autentična, ona ima otvoren odnos ljubavi i mržnje s vlastitom književnom temom i svojim korijenima, stoga iz te svijesti o kompliciranosti ovog odnosa proizlazi ljepota knjige.

The times they are a-changin
A ako je tko od čitateljstva mogao ostati iznevjerenih očekivanja, to su svakako bijelci. Naime, dvije glavne junakinje, topla i puna ljubavi Aibileen, i ljuta, ogorčena, ali sjajno britka Minny, koja je i žrtva muškoga obiteljskog nasilja, dolaze nam sa stranica Sluškinja u svoj svojoj toplini, živosti i višedimenzionalnosti. Vjerojatno najtužniji moment knjige je činjenica da bijelci ne mogu, ne znaju i ne žele reflektirati vlastitu poziciju i njihova mogućnost da budu pošteni i moralni ljudi prestaje onog trenutka kada se susretnu s “drugim”, u ovom slučaju s crnom bojom kože. I zato odnosi “crnih” i “bijelih” likova u knjizi nikada nisu crno-bijeli i nikada iskreni do kraja jer ih pritišće stoljetna tragedija, predrasuda i nerazumijevanje i teško nepovjerenje. Na kraju krajeva, i samu Kathryn Stockett odgojila je crna sluškinja, Demetrie, koju je književnica jako voljela, ali, priznaje, ništa nije znala o njezinu životu. Sluškinje su, kako kaže Stockett, između ostalog i napisane kako bi ispunile tu prazninu i ispravile nepravdu koju je i sama nanijela. Spisateljica je, naime, svjesna da nikada do kraja neće moći pobjeći ostacima svojega interioriziranog rasizma. U jednom trenutku Skeeter čuje pjesmu čudnoga novog pjevača, Boba Dylana, “The Times They Are A-Changin” koja ju je uspjela učiniti optimističnom, kakav je na kraju i sam roman.

Filmska ekranizacija

Kako ne bismo ostali zakinuti za ovu priču u najmoćnijem mediju, pobrinuo se DreamWorks Studio i Tate Taylor kao scenarist i redatelj. Inače, ovaj je režiser jedan od najbliskijih prijatelja autorice Sluškinja. Oboje su bili izuzetno sretni da napokon i profesionalno mogu surađivati, a Stockett je tom prilikom izjavila: “Tate je jednostavno jako ‘zločest’ i obožavamo se, znamo se od djetinjstva. Kada god bi nam došao u posjet, uvukao bi me u nekakvu vragoliju pa sam bila kažnjena zbog neposlušnosti.” Sjajan glumački tim nosit će ovaj projekt: mlada Emma Stone igra Skeeter Phelan, Viola Davis – inače poznata iz filmova poput Sumnje, Solarisa, Građanina opasnih namjera, ali i našim gledateljima iz serije Zakon i red: odjel za žrtve – je Aibileen Clark, dok je sjajna Octavia Spencer, koju svi pamtimo iz filmova popu Biti John Malkovich, ili npr. Spider-Man – prgava i borbena Minny Jackson. Sluškinje su, na kraju, optimistična knjiga, pa će sigurno takav biti i film koji će nas preliti bujicom emocija, baš kao i roman. I još ako će biti začinjen Dylanovom glazbom koja je pojavljuje u knjizi kada Skeeter na radiju čuje “The Times They Are A-Changin” – pjesmu “čudnoga novog autora” – sve će biti na pravome mjestu za kvalitetni kasnoljetni filmski doživljaj.

AKCIJA U TIJEKU

Evo gdje trenutno možete dobiti i preko 5.000 € popusta na novi auto

Nove dionice

Ne propustite novi val: Kako investirati u domaću grupaciju koja raste 38% godišnje?