Zagrebačka novinarka Irena Divković Milanović već godinama prati život balkanskih tranzicijskih elita, o čemu će uskoro izdati “prvu regionalnu intetraktivnu knjigu” pod nazivom Kondo, kondo.

Zašto se knjiga zove ‘Kondo, kondo’?
Temelj knjige su zatajene nekretnine, ali i poslovi, sudski sporovi te stil života nacionalnih elita s prostora bivše Jugoslavije izvan granica matičnih država. Condominium, ili kraće Condo, je termin koji se u Americi koristi kao oznaka za luksuzni apartman u etažnom vlasništvu koji podrazumijeva korištenje bazena, teniskih terena, dvorana za vježbanje. Takvi kondo kompleksi tajno su stambeno utočište brojnim pripadnicima tajkunske i sportske elite iz Hrvatske i ostatka regije.

Koji su glavni likovi vaše knjige?
Podjednako balkanska estradna, sportska i tajkunska elita i njihove nekretnine u Monaku, Švicarskoj i Floridi. Monako kao alternativnu domovinu biraju sportaši zbog poreznih olakšica, pa su tu stanove kupili Ivan Ljubičić, Ivica Kostelić, Novak Đoković, Boba i Brena Živojinović. Na Floridi, porezno liberalnoj američkoj državi, svoj su drugi, odnosno treći dom pronašli Živojinovići, ali i neki bivši i sadašnji hrvatski tenisači i novopečeni hrvatski tajkuni. U tamošnjem trgovačkom registru tvrtke su registrirali mnogi poduzetnici kojima off- shore oaze poput Britanskih Djevičanskih ili Kajmanskih Otoka nisu dovoljne za zametanje tragova novčanih transakcija, odnosno porezne uštede. Otkrila sam da tajkuni poput Ivice Todorića, Dragutina Biondića i bivšeg premijera Nikice Valentića posluju preko švicarskih tvrtki ali, za razliku od Luke Rajića ili Envera Moralića, nisu kupili nekretnine u toj zemlji. Novopečeni bogataši, neovisno dolaze li iz Hrvatske ili Srbije, kad kupuju u inozemstvu, gotovo uvijek plaćaju kešom.

U knjizi tvrdite kako nekadašnji tenisač Bruno Orešar, danas najveći dioničar urušenog Jadrankamena, u Americi ima nekretnine milijunske vrijednosti. Međutim, Orešar je Tončiju Drpiću, predsjedniku Nezavisnog sindikata Jadrankamena, nedavno rekao kako nije izvlačio novac iz tvrtke, te da na privatnim računima u inozemstvu ima svega 6013 dolara?
Ako je to izjavio, onda je vjerojatno netko ukrao identitet Brune Orešara i na njegovo ime kupovao luksuzne nekretnine u SAD-u. Ako je netko s lažnim papirima na ime Brune Orešara investirao u nekretnine diljem SAD-a, o tome bi nešto trebala znati Iva Majoli. Upravo ona je, prema podacima iz američkih zemljišnih knjiga, Orešaru u srpnju 2004. prodala svoj apartman u Murano Portofino kondo kompleksu u Miamiju. Prema podacima floridskog Poreznog ureda taj apartman je plaćen 639.000 dolara, iako je prema službenim podacima tržišna vrijednost Orešarovog za 2010. godinu procijenjen na 906.470 dolara. Znači da se radi o ekskluzivnoj lokaciji i kvaliteti nekretnine ili je pak prikazana kupoprodajna cijena ispod stvarne vrijednosti. U zemljišnim knjigama u Miamiju u registru te nekretnine nalazi se samo kupoprodajni ugovor a ne i ugovor o kreditu, odnosno zabilježba hipoteke, što znači da je Orešar Majolici apartman površine 130 metara četvornih platio gotovinom. Orešar na njega ne plaća porez, pa se njegovo dugovanje zaključno s krajem 2010. popelo na preko 40.000 dolara. Da je Orešar nekretninu financirao kreditom ili leasingom, od mjesečne rate odbijala bi se porezna stavka, kao što je slučaj sa vilom u Miamiju Orešarovih prijatelja Živojinovića.

Kakva je procedura u SAD-u kad netko duguje porez na nekretninu?
Obračunavaju se kamate, a poreznicima zvoni na uzbunu tek kada se vrijednost duga opasno približi vrijednosti nekretnine, pa će floridski poreznici zasad Orešara oglašavati samo u listi dužnika u službenom glasniku. Na listi poreznih dužnika Miamija do siječnja ove godine nalazilo se i ime Milana Popovića, Severininog dečka, no on je, nakon što sam objavila njegova dugovanja za luksuzni apartman, porez platio. Vidjet ćemo hoće li Bruno Orešar postupiti kao Popović. Ili će i dalje uvjeravati sindikaliste kako je Bogec Bistrički koji nije od Ive Majoli kupio floridski apartman.

U knjizi spominjete i Ivana Mijatovića, nekadašnjeg pomoćnika dvojice ministara financija RH i kasnijeg člana uprave Plive, koji je u SAD-u kupio niz nekretnina?
Ta priča nalikuje bajci. Sa 23 godine postao je načelnik u Ministarstvu financija i odlučivao o privatizaciji HT-a, pa Plive. Sa 26 godina već je bio u brojnim NO-ima (Privredna banka, Autocesta Rijeka-Zagreb, Končar, HT, Pliva). Potom postaje zamjenik i predsjednik NO-a Plive te njen glavni financijski direktor od 2003 do 2008. Mijatovićev uspon je prošao nezapaženo i u široj javnosti, i u poslovnim krugovima. Kad je 2005. napunio 32 godine od novaca zarađenim na hrvatskoj privatizaciji i Plivi kupio je u američkom gradu Charlotte dvorac vrijedan blizu milijun dolara, zatim krajem 2007. za gotovinu luksuzni apartman na Petoj Aveniji, a 2009., godinu nakon što je službeno poslan iz Zagreba u američku podružnicu Plive, i vilu u američkom mondenom ljetovalištu. Ukupna vrijednost Mijatovićevih američkih nekretnina je preko dva i pol milijuna dolara. Zanimljivo, nakon isteka ugovora s Plivom u SAD-u nije dobio novi posao. Slučaj Mijatović opisuje našu tranziciju i privatizaciju te pokazuje kako netko neopaženo može koncentrirati u svojim rukama enormnu moć odlučivanja te kroz istu ostvariti enormni osobni profit. On je prvi američki milijunaš koji je kapital stekao u Hrvatskoj i živi dokaz da imamo i neznane profitere tranzicije.

Kako dolazite do informacija za tekstove u SAD-u i Hrvatskoj?
Služim se digitalnim bazama podataka i javnim registrima. U Hrvatskoj je moguće dobiti vlasnički list na internetu, te rekonstruirati poslovne i bankarske podatke preko registara trgovačkih sudova, odnosno objava u Narodnim novinama. U SAD ne postoji jedinstvena procedura. Vlasnički listovi ili porezni registri su javna stvar ali način dolaska do njih ili cijena nije ista, a postoje i agencije specijalizirane za prodaju podataka pa možete kupiti nečiju “kriminalnu prošlost”, “rodbinu” ili “imovinski status”. U Francuskoj sve možete kupiti i platiti preko odvjetnika ili ovlaštene agencije. Na Zapadu se na nekretnine plaća porez svake godine, tako da su vlasnički podaci arhivirani i u poreznim uredima.

Životopis

Od tabloida do istraživačkog novinarstva
Irena Divković Milanović nekadašnja je urednica “ST ekskluziva”, a 1996. pokrenula je tabloid Imperijal. “Tu sam naučila sam da će se bolje prodati slike gole Žuži Jelinek nego dokaz da je Hrvoju Šariniću s računa Chase Manhattan Banke iz New Yorka transferirano milijun dolara na privatni račun u Zagrebačkoj banci”, kaže Divković. Više godina bila je urednica Informativno-političkog programa na Z1 televiziji. “Radeći autorsku emisiju Crno na bijelo u kojoj sam obradila teme poput Hypo privilegiranih kredita, popisa osoba koje su s milijunskim uplatama sudjelovale u drugom krugu privatizacije Ine ili zatajene inozemne nekretnine hrvatske elite, shvatila sam o kojim se temama kod nas ne smije javno govoriti. Zato sam prionula na ozbiljno novinarsko istraživanje i našla formu kroz koju je moguće objaviti relevantne informacije.

Kondo na tržištu

Kada izlazi knjiga Kondo, Kondo?
Osnovni sadržaj je gotov, a zbog delikatnosti teme knjiga je interaktivna.
Akteri su stvarni, pa preko medija plasiram svako poglavlje prije finalne objave i tako akterima dajem mogućnost reakcije. Sadržaj knjige objavljujem na nekoliko hrvatskih portala koji nisu pod kontrolom oglašivača ili medijskih monopolista. U Srbiji dobivam puno više prostora u nacionalnim medijima, a poglavlja iz knjige objavljivali su dnevni list Alo, tabloidi Svet, Skandal, i vodeći portali u Srbiji i BiH. Čim plasiram u medije zadnje poglavlje i pričekam javnu reakciju aktera, ‘Kondo, kondo’ bit će spreman za objavu.

Tko će biti izdavač?
Nakladnikovo ime ne otkrivam jer bih ga izložila pritiscima s krajnjim ishodom da se nekog moćnika poštedi u knjizi. Knjiga će izaći na srpskom, bosanskohercegovačkom, crnogorskom i slovenskom tržištima.