Tko su žuti prsluci? Koji su pravi korijeni njihove pobune? Što oni žele?  Žuti prsluci istovremeno su vrlo vidljivi i uvelike enigmatični. Njihova je pobuna počela blokiranjem kružnih tokova diljem zemlje, ali su dospjeli na naslovnice s nasilnim prosvjedima u Parizu. Zadržali su potporu oko 70% stanovništva, a gotovo tri milijuna ljudi pridružilo se najvećoj grupi na Facebooku. 

No broj sudionika na njihovim prosvjedima nikada nije premašio 300.000, što je daleko manje od broja sudionika u prethodnim demonstracijama protiv socijalnih reformi koje su organizirali sindikati. Sveprisutni su na specijaliziranim kanalima za vijesti, ali nemaju pravih glasnogovornika. Kada je, na vrhuncu krize, premijer Édouard Philippe pozvao na dijalog i otvorio svoja vrata, nitko se nije pojavio. Nije lako otkriti što oni doista žele. Žuti prsluci prošli su već dvije mutacije. Pobunu je u početku potaknula najava dodatnih poreza na gorivo, čija je uloga ohrabriti smanjenje emisija ugljikovog dioksida. Međutim, nakon što je vlada otkazala planirano povećanje poreza, prosvjedi su se usredotočili na stagnirajuću kupovnu moć. 

Popustljiva vlada
Vlada je ponovno popustila: predsjednik Emmanuel Macron najavio je 10. prosinca izuzeće od povećanja poreza za umirovljenike i povećanje socijalnih naknada tj. nagrada djelatnicima, što će povećati najniže plaće za 8,5%. Prosvjednici su reagirali ignoriranjem i naglašavajući političke zahtjeve, uključujući šire područje primjene izravne demokracije, osobito kroz opće referendume. Jasno je što je motiviralo inicijalne prosvjede.

Porezi na energente su regresivni: ljudi s niskim i srednjim dohotkom troše veliki udio vlastite zarade na zagrijavanje vlastitih domova i gorivo za vlastite automobile. Tijekom proteklih nekoliko desetljeća, brojna kućanstva srednje klase preselila su se u mjesta udaljena od njihovih radnih mjesta u kojima je stanovanje jeftinije. Oni smatraju da su porezi na ugljik nepravedni – bogati ih ne plaćaju u zračnom prometu, a metropolitanski hipsteri profitiraju od subvencioniranog javnog prijevoza. 

Kako bi ih učinili prihvatljivima, prihodi su ili trebali biti namijenjeni za pružanje podrške tranziciji u zeleno gospodarstvo ili eksplicitno preraspodijeljeni u obliku poreznih rezova na svim razinama. Iz proračunskih razloga mjere potpore ograničene su na donjih 10% stanovništva. Ljudi neposredno iznad toga osjećali su se zapostavljenima i iskorištenima. Uputili su se prema kružnim tokovima na prosvjede.

Rast je bio preslab
Teže je shvatiti zašto toliki pripadnici niže srednje klase osjećaju da ne mogu spojiti kraj s krajem. Dok je medijan dohotka kućanstava stagnirao u SAD-u i u Njemačkoj nakon prijelaza u novo tisućljeće, to nije bio slučaj u Francuskoj. Unatoč financijskoj krizi, realni dohodak kućanstava povećao se za 8% tijekom razdoblja od 2007. do 2017. godine, više nego u brojnim drugim europskim zemljama.  Nadalje, došlo je do značajne redistribucije diljem dohodovne ljestvice.

Izmjene na području poreza i oporezivanja novčanih doznaka oduzele su 5% dohotka onima koji spadaju u gornjih 10% i povećale za 5% dohodak onima koji spadaju u donjih 20%. To se djelomično može objasniti s demografskog aspekta: starenje i porast broja kućanstava s jednim članom ili samohranim roditeljem povećali su broj jedinica potrošnje i smanjili njihovu pojedinačnu kupovnu moć. Djelomično se to također može objasniti sa sociološkog aspekta: norme potrošnje srednje klase, mobilni telefoni, večere u restoranima i godišnji odmori na plažama, porasli su sukladno s dohotkom imućnih i srednja klasa teško si to može priuštiti. 

Djelomično objašnjenje je i s geografskog aspekta: od 2000. godine metropolitanska područja napredovala su prilično dobro, dok su manji gradovi imali poteškoća. Cijene nekretnina povećale su se u ovim prvima, ali snizile u potonjima, što je osiromašilo njihove vlasnike. Nije začuđujuće da ima znatno više žutih prsluka u gradovima s 50.000 stanovnika, nego u gradovima kao što su Lyon ili Toulouse. Brojni pripadnici srednje klasen nekad su vjerovali da će rastuća razina obrazovanja dovesti do boljih radnih mjesta, višeg dohotka, većeg prosperiteta i uzlazne društvene mobilnosti za njihovu djecu.

Međutim, rast je postao preslab da bi doveo do značajnih povećanja dohotka, digitalna revolucija predstavlja prijetnju radnim mjestima srednje klase, a natjecanje za pristup najboljim školama čini se u sve većoj mjeri prilagođeno na način da pogoduje onima koji se već ionako nalaze na vrhu. Duboko ukorijenjeni francuski pesimizam samo pojačava njihovu tjeskobu.

Želja za ustankom
Macron je postavio ispravnu dijagnozu. Govorio je o ljudima koji su degradirani i lišeni prilika. Želio je potaknuti rast, mobilnost i promicati jednakost mogućnosti pristupa. Ispravno je rekao da uslijed činjenice da javna potrošnja uvelike premašuje brojke zabilježene u ostalim naprednim zemljama, viši porezi i socijalni izdaci ne mogu se smatrati rješenjem.  No, on je podcijenio magnitudu promjena u kontekstu koji je on tražio i podbacio je po pitanju udovoljavanja zahtjevima za pravednošću u osmišljavanju reformi.

Zahvaljujući njegovim prvim potezima, smanjenju poreza na bogatstvo i na kapitalnu dobit, dobio je nadimak "predsjednik bogatih". S političkog i socijalnog aspekta, smatra se da se Macron zauzima za bogate. Posljedično, želja za ustankom trenutačno se ukorijenila u francuskom društvu. Ljevica i desnica besramno povlađuju žutim prslucima, a nisu ponudili nikakve realne odgovore. Pobjednik može naposljetku čak biti i krajnje desna stranka Marine Le Pen, nazvana Nacionalno okupljanje (prethodno Nacionalni front).

Kao alternativa tome, žuti prsluci mogli bi naposljetku oformiti vlastitu stranku prije izbora za Europski parlament u svibnju. No, nije jasno što bi takva stranka predstavljala. Prema nepotvrđenim dokazima, iako je taj pokret opsežan sa socijalnog i političkog aspekta, njegovi aktivisti bliži su krajnjoj desnici i uključuju zagrižene pripadnike antisemitskih i antimuslimanskih pokreta. Pitanje koje se u ovom trenutku postavlja jest hoće li taj pokret pronaći i vlastiti politički glas te, ako hoće, kakav će on biti. 

© Project Syndicate, 2019.