Čini se da će Hrvatska uskoro po prvi puta imati prilike izaći na referendum. Sindikati su već i prije kraja prvog tjedna prikupljanja potpisa za raspisivanje referenduma uspjeli premašiti 65 posto potrebnog broja tako da je zaista realno očekivati da će uspjeti doći do famoznih 450 tisuća. Ako im to uspije, a definitivno bi trebalo, onda slijedi još zahtjevniji posao: animiranje većine birača da izađu na referendum, a onda bi većina od njih trebala glasati za referendumsko pitanje. Ovo pitanje će vjerojatno za većinu ljudi koji će izaći na referendum biti prilično nejasno jer, bar ako je suditi po reakcijama poznatih koji su podržali akciju sindikata, većina potpisnika smatra da se potpisi skupljaju kako bi se zaštitila radnička prava.

Široka sindikalna mreža
Slavni su se potpisivali “za sve majke i očeve koji vrijedno rade, za radnike koji su truju azbestom da bi prehranili svoje obitelji”, sindikati su dobili podršku i zato jer “otkad postoji Hrvatska kao država, radi na tome da se uništi radnike i seljake”, neki ljudi nisu bili detaljno upućeni, no znali su “da je riječ o ukidanju radničkih prava, a to je nedopustivo”. Sve su to hvalevrijedni motivi koje treba pozdraviti, no s referendumom nemaju previše veze. Naime, referendumsko pitanje bit će: “Jeste li za zadržavanje važeće zakonske odredbe o produženoj primjeni pravnih pravila sadržanih u kolektivnim ugovorima?”. Prilično je izvjesno da će za većinu građana koji će izaći na referendum ovo pitanje biti prilično enigmatično – ljudi koji su dali svoj potpis zato da bi se spašavala radnička prava u velikom broju ne znaju, a i ne moraju znati zašto bi kolektivni ugovori trebali biti produžavani ili ne. No, opet ljudi u gomilama po prvi puta dolaze potpisivati zahtjev za referendum. Dosad je bilo nekoliko pokušaja prikupljanja potpisa, ali niti jedan još nije davao ovoliko nade u uspjeh. Nije uspio pokušaj HSP-a da 2007. prikupi potpise za raspisivanje referenduma o suradnji s Haaškim sudom, premda bi se, bar ako je suditi po medijskim reakcijama, moglo pretpostaviti da je u Hrvatskoj dovoljno ljudi koji bi željeli tu suradnju prekinuti.

Tada se, prema tvrdnjama organizatora, prikupilo 296 tisuća, odnosno gotovo tri četvrtine potpisa, no nije se uspjelo doći do potrebnog broja. U studenom prošle godine prikupljani su potpisi za odbacivanje Sporazuma o arbitraži u Savudrijskoj vali, odnosno Piranskom zaljevu, ali su organizatori, građanska inicijativa “More je kopno”, zastali na 203.636 potpisa. I ova tema bila je zaista vruća, vođene su brojne javne rasprave i nije bilo nerealno očekivati da će se uspjeti skupiti dovoljno potpisa, no, to se ipak nije dogodilo. A ovaj put čini se da bi se cilj ipak mogao doseći, za što postoji više razloga. Prvi i temeljni je široka sindikalna mreža: jednostavno, sindikati ipak imaju predstavnike u apsolutno svim mjestima u Hrvatskoj tako da se potpisi doista mogu prikupljati svuda. Drugi razlog, u ovom slučaju daleko važniji, je situacija u zemlji. Vjerojatno najbolji opis razloga zbog kojeg ogromna većina građana dolazi do štandova za prikupljanje potpisa dao je jedan poznati makroekonomist: “Potpisat ću zahtjev sindikata za referendumom, ali ne zato što mislim da su toliko u pravu, nego naprosto stoga što politika i način na koji se ona implementira u Hrvatskoj nije dobra”. I to je onaj temeljni razlog. U samom Zakonu o radu se neće stvoriti prostor za daljnje ukidanje radničkih prava, niti će se njime tu nešto suštinski promijeniti. Potpisnici zahtjeva za referendum apsolutno su svjesni da je zakonski okvir za zaštitu radnih prava u Hrvatskoj u prevelikom broju slučajeva jednostavno mrtvo slovo na papiru te da mijenjanje nekoliko članaka neće ništa suštinski promijeniti. Točno je da se predloženim izmjenama otvara poslodavcima prostor za manipulaciju kolektivnim ugovorima, no opet, s druge strane, sindikati imaju još uvijek dovoljno mogućnosti utjecaja na pregovore.

Protiv samovolje
Za zaštitu radničkih prava bilo bi daleko bolje da se konstantno pritišće vlast i traži dosljedno provođenje aktualnih propisa, no to je ipak daleko teže nego prikupljati potpise za referendum. Međutim, za razvoj demokracije u Hrvatskoj ipak će, sada prilično izvjesni, uspjeh u prikupljanju potpisa dugoročno puno značiti. Ako ništa drugo, bar će vlast shvatiti da ipak treba razgovarati s građanima kad se mijenjaju zakoni a ne donositi ih kako to odgovara njoj. Podići će se svijest građana o tome da u demokraciji i oni imaju svoj dio odgovornosti koja ne počinje i završava izlaskom na birališta, već traje cijelo vrijeme. I naravno da treba vjerovati tijelima javne vlasti kojima je većina birača dala povjerenje, no ne treba isključiti mogućnost da se ponekad malo zaigraju i zaborave da su tu zbog građana, a ne obratno. I zato bi bilo dobro da se prikupe potpisi za raspisivanje referenduma, bez obzira je li više građana dalo potpis da bi se zadržala “važeća zakonska odredba o produženoj primjeni pravnih pravila sadržanih u kolektivnim ugovorima” ili zato da se vlasti pokaže da ne može samovoljno vladati ili iz kombinacije ovih razloga. Jednako kao što u studenom 1996. povod okupljanja preko stotine tisuća građana na Trgu bana Jelačića nije bio jedino u tome da se spriječi oduzimanje koncesije Radiju 101 već da se bahatoj vlasti pokaže da je prevršila mjeru.

*svi izneseni stavovi isključivo su osobni stavovi autora

Zorislav Antun Petrović, predsjednik Transparency Internationala Hrvatska i član Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa