Fascinantno je s koliko strasti državni službenici žele postati savjetnici privatnim poduzetnicima. I ne govorim ovdje o gospodarskoj diplomaciji, koju Ministarstvo vanjskih poslova svako pa malo treba učiniti postojećom i učinkovitom, ali nikako ne uspijeva, ne govorim ovdje ni o dosljednoj i transparentnoj poreznoj praksi, koju Ministarstvo financija samo što nije predstavilo, ali nikako da je ugledamo, niti ovdje čak ne govorim o jednostavnom online otvaranju tvrtke i dobivanju informacija o usklađenosti vašeg posla s regulativom, a što Ministarstvo gospodarstva žarko želi poduzetnicima ali nikako da se odmaknemo od želja. Ne, sve su to očekivani i jednostavni poslovi za koje postoje ne samo propisane procedure posvuda po svijetu već i gotovi softveri, izračuni ušteda i koristi za društvo i gospodarstvo itd. Da Vlada želi realizirati takve stvari, to bi bilo sjajno!

Prepoznati dobru praksu 
Ovdje pak govorim o tome da se cijela svita različitih državnih, regionalnih i lokalnih institucija, uz snažnu političku podršku, želi se baviti savjetovanjem biznisa o tome što će i kako raditi u budućnosti.  To je suština priče o digitalnim inovacijskih hubovima (DIH). I stvar ne funkcionira, i tako već dvije godine. Europska komisija je prepoznala da mali i srednji poduzetnici nemaju novca i vremena da bi se mogli digitalno transformirati.

Potrebno je prepoznati dobru praksu, biti u mogućnosti izračunati isplativost, znati prepoznati potencijal itd. To su nisu lake stvari ni za prekaljene poduzetnike, jer ne postoji kuharica za uspjeh. Čak iz uz najbolju volju uvijek može doći do krive procjene. EK je pak svjesna da mali i srednji poduzetnici čine 98 posto gospodarstva i da u digitalnoj transformaciji neće uspjeti bez pomoći. Komisija zato nije postavila nikakve uvjete tko se i kako može baviti poslom DIH-a. Jedini uvjet je da onaj koji u to uđe mora biti neprofitan.

Logično bi stoga bilo da se takvim poslom bavi država. No, kad čujete čime bi se zapravo ti DIH-ovi trebali baviti onda vam odmah postane jasno da niti jedna državna, regionalna ili lokalna inicijativa u tome neće uspjeti. Teoretski može. Mnogo je toga moguće.

Kako do superračunala
Moguće je da Hrvatska ove godine ima rast BDP-a od 9 posto, da turizam, kao trenutno najjaču industriju u Hrvatskoj nadraste neka druga, ili pak da naši mladi prestanu iseljavati i počnu se masovno useljavati nazad. Sve bi to bilo odlično, ali koliko je realno da će se dogoditi, to prosudite sami. Digitalni inovacijski hubovi bi, kao akceleratori digitalne transformacije malog i srednjeg poduzetništva, trebali poduzetnicima ukazivati kako mogu iskoristiti suvremene tehnologije za svoj razvoj.

Znači, kako mogu poboljšati digitalne vještine sebe i svojih zaposlenika, zatim kako mogu više i bolje koristiti internet pa onda osigurati svoju kibernetičku sigurnost, primijeniti umjetnu inteligenciju kao i superračunala. To su sve središnje teme nove Digitalne Agende EU 2021-2027. godine. I to su znanja koja se traže od ljudi koji bi trebali voditi i raditi u DIH-ovima. Da, dobro ste čuli! Državna administracija, potpomognuta politikom, željela bi vas savjetovati o stvarima s kojima muku muče čak i najuspješniji u privatnom sektoru.

Posao i za tvrtke 
Sjećam se kad je jedan bivši ministar gospodarstva na jednom skupu u Zagrebu pokušao u jednoj rečenici povezati termine "umjetna inteligencija", "nanotehnologija", "biotehnologija" s pojmom "hrvatsko gospodarstvo". Dovoljno je reći da mu je rečenica zvučala kao isprika, imala težinu dosjetke i bila uvijena izvan svakog shvatljivog konteksta. Kad vidite što država želi s DIH-ovima, jasno je da su se ministri promijenili, ali im je ćud ostala ista.

Mogli bi nagađati da je teško definirati usluge DIH-ova i ciljeve koje bi trebali postići u dvije-tri godine. Recimo, da moraju okupiti barem deset inovativnih poduzetnika, da trebaju privući barem osam startupa, da se trebaju umrežiti s barem šest akademskih institucija, da trebaju ostvariti suradnju s barem četiri velike kompanije, da trebaju biti povezani s barem dva udruženja investitora i biti povezani s državnim institucijama.

Dodamo li na to da takav posao mogu raditi i primjerice tvrtke, ali bi ga morale izdvojiti u neprofitnu poslovnu jedinicu, kao što je Algebra napravila s Algebra LAB-om, zar to ne bi bila odlična pozicija i za sistemske integratore u ICT-u, veće developere u građevini, velike lance hotela u turizmu itd. Uz jasna pravila u okviru javnih natječaja, možda i uz mogućnost javno-privatnih partnerstava, za te bi poslove mogli dobiti i EU sredstva. A onda i nije teško zaključiti koliko bi se brže moglo digitalno transformirati 98 posto gospodarstva Hrvatske. Ostaje nam samo proniknuti u razloge zbog kojih su naši političari spremni toliko žustro i toliko dugo prkositi planu Europske komisije koji bi hrvatskom gospodarstvu išao u prilog?