Kad je Emmanuel Macron pobijedio na predsjedničkim izborima u Francuskoj, brojni su Nijemci glasno odahnuli. Centrist proeuropske orijentacije nadmoćno je pobijedio populisticu i čelnicu krajnje desne francuske stranke Nacionalne fronte Marinu Le Pen. No, ako doista namjerava stati na kraj nacionalističkim prijetnjama Europi, Njemačka će morati surađivati s Macronom u cilju rješavanja ekonomskih izazova koji su potaknuli toliki broj glasača na odbacivanje Europske unije.

To neće biti lako. Naime, nekoliko dana nakon izbora, ključna načela Macronove gospodarske platforme već su se našla na udaru u Njemačkoj. Poglavito su reforme koje je predložio Macron vezane uz upravljanje eurozonom dočekane sa znatnim kritikama. Manifest Macronove kampanje prigrlio je ideju većeg federalizma u eurozoni, za koju je karakterističan zajednički proračun za javna dobra u eurozoni, kojeg raspodjeljuje ministar gospodarstva i financija za eurozonu odgovoran parlamentu eurozone. U njemu se zalagalo za veću koordinaciju poreznih režima i graničnih kontrola, snažniju zaštitu integriteta unutarnjeg tržišta, te, obzirom na rastuće prijetnje protekcionizma u Sjedinjenim Američkim Državama, politiku javne nabave proizvoda "made in Europe".

Uznemireni stručnjaci
Pokušaj ponovnog pokretanja rasprave o euroobveznicama ili djelomične mutualizacije obveza javnog sektora eurozone bio je smatran nerealnim prijedlogom ili uglavnom samo nečime za odvraćanje pažnje. Usput, ne pojavljuje se nigdje na Macronovoj platformi. Njemački stručnjaci i kreatori politika bili su u znatno većoj mjeri uzmenireni Macronovom željom da Njemačka iskoristi svoj fiskalni kapacitet za povećanje domaće potražnje, čime bi smanjila svoj ogromni suficit na tekućem računu platne bilance. To nisu nove ideje: Europska komisija, Međunarodni monetarni fond, Macronovi prethodnici i ekonomisti diljem Europe često su ih promicali. Također, s jednakom predvidljivošću, njemačka vlada ih je u potpunosti odbacila, pouzdajući se rasuđivanje koje je, poput njegovih protuargumenata, dobro izvježbano.

Njemački ekonomisti i dužnosnici uglavnom vjeruju da bi se gospodarska politika trebala usredotočiti isključivo na aspekte ponude, dijagnosticiranje i rješavanje strukturnih problema. Njemački dužnosnici također redovno navode da njihovo gospodarstvo već gotovo dostiže određena ograničenja određena ponudom.   Doista, ne samo da je daleko od toga da smatra suficit tekućeg računa platne bilance političkim problemom, već ga njemačka vlada smatra odrazom temeljne kompetencije njemačkih tvrtki.

To je benigni ishod odgovornih radničkih sindikata te omogućuje odgovarajuću fleksibilnost plaća na razini tvrtke. Akumulacija inozemne aktive logična je posljedica tih suficita, te osobito imperativ u društvu koje stari. Zaista, njemački kreatori politika smatraju iznimno važnim smanjenje omjera duga i BDP-a u Njemačkoj prema gornjoj granici od 60% određenoj europskim pravilima. Kada pružiti nekome dobru priliku za štednju, ako ne u dobrim vremenima?

Geografija populizma
Ovo se stajalište ne podudara baš s lakoćom s Macronovim gospodarskim programom. Dok Macronov program uključuje značajne prijedloge vezano uz rješavanje pitanja aspekata ponude francuskim gospodarstvom, on također favorizira stabilizaciju outputa te, što je još važnije, povećanu potrošnju u područjima poput infrastrukture, digitalizacije i čiste energije u cilju poticanja potencijalnog rasta.  Unatoč Macronovoj uvjerljivoj pobjedi, on će se suočiti s brojnim izazovima tijekom provedbe svog gospodarskog programa. Čak i ako Nacionalna skupština, koja će biti izabrana u lipnju, podrži njegov program reformi, ulični otpor neće biti nimalo manje žestok nego što je to bio slučaj tijekom posljednjih nekoliko godina. Međutim, Njemačka ima dobre razloge za pružanje podrške Macronovim reformama vezanim uz ponudu i potražnju.

Naposljetku, Francuska i Njemačka su duboko međuovisne, što znači da Njemačka ima udio u Macronovoj sudbini. Dok je istina da njemačka vlada (srećom) ne može podesiti razinu plaća, ona bi se mogla, iz pukog vlastitog interesa, pobrinuti za svoju budućnost kroz veća ulaganja u vlastiti ljudski i društveni kapital – uključujući škole, od vrtića do sveučilišta te infrastrukture poput cesta, mostova i širine frekvencijskog pojasa. Taj bi pristup smanjio trošak kapitala za privatne korisnike, čime bi privatna ulaganja postala privlačnija. To bi također stvorilo domaću dugotrajnu materijalnu imovinu, smanjujući izloženost Njemačke inozemnom kreditnom riziku. Niži suficit tekućeg računa platne bilance podrazumijeva održiviju poziciju neto financijskih obveza za njemačke partnere.

Ako Njemačka i Macron ne pronađu zajednički jezik, i jedna i druga strana snosit će ogromne troškove. Ne postoji nikakav zlobni vanjski akter koji nameće Europi populizam; on se pojavio organski, potaknut realnim i široko rasprostranjenim nedaćama. Dok te nedaće nisu isključivo ekonomske prirode, geografija populizma doista se uklapa u geografiju ekonomskih nevolja u EU: prevelik broj Europljana nalazi se u neprilikama tijekom prevelikog vremenskog razdoblja.

Stoga, ako Macron ne uspije u ispunjenju svojih obećanja, neki euroskeptik poput Le Pen mogao bi i pobijediti na sljedećim izborima u Francuskoj. Kako bi izbjegao takav ishod, Macron mora biti čvršći od svojih prethodnika u provedbi teških, no naposljetku, povoljnih politika. Mogao bi se sjetiti stranice priručnika bivšeg njemačkog kancelara Gerharda Schrödera. Godine 2003. Schröder je prioritizirao reforme nad rigoroznom pokornošću prema Paktu EU za stabilnost i rast. Bio je neophodan dodatni fiskalni prostor za glatku ekonomsku prilagodbu smionim reformama na tržištu rada koje je on uvodio. Odluka o prioritiziranju reformi nad tvrdoglavim poštivanjem pravila pokazala se ispravnom.

Urušavanje iznutra
Sad je Macronov trenutak za kretanje Schröderovim putem. Čini se da je i on odabrao razborit pragmatizam umjesto slijepe provedbe rigidnih pravila (što ne može imati smisla ni u kakvim okolnostima). Srećom, politička načela nisu nepromjenjiva, pa čak ni u Njemačkoj. Prisjetite se da je njemačka vlada nepopustljivo odbacila bankarsku uniju na razini eurozone i Europski stabilizacijski mehanizam, a obje su opcije naposljetku prihvaćene (iako neki mogu reći da je toga bilo premalo i da je za sve prekasno). Europa je trenutno suočena sa seizmičkim promjenama, dok se njen politički sustav urušava iznutra (i postaje izložena ruskom pritisku izvana). Strah od "drugoga" i percepcije trgovine kao igre nulte sume uzimaju maha. Takve okolnosti nalažu smiono i predano djelovanje, ne samo u Francuskoj, već i u Njemačkoj, koja, naposljetku, može najviše izgubiti.

© Project Syndicate, 2017.