Možda se za mandata ove Vlade nije povećao broj radnih mjesta, ali definitivno se povećao broj umirovljenika: umjesto desetak tisuća, koliko je inače ljudi išlo u prijevremenu mirovinu ove godine, ove godine je već do sada u prijevremenu mirovinu otišlo oko 25 tisuća radnika. Učinili su to zato jer su prema hitnim izmjenama mirovinskog zakona, koje je Vlada najavljivala, ukoliko bi to učinili nakon 1. listopada trebali imati 11 posto manje mirovine, odnosno, trebali su na neki način biti kažnjeni. Još u prvoj polovici ove godine krenuo je plimni val kad je već bila dosegnuta uobičajena brojka za prijevremena umirovljenja. Nema sumnje da je dio toga bila i posljedica ponašanja poslodavaca, no nedvojbeno je da bi bez Vladinih najava o penaliziranju ranijeg umirovljenja ta brojka bila osjetno manja.

Bijeg u prijevremenu mirovinu
U svakom slučaju, nastala je nepopravljiva šteta. Ne samo izravna, koja prema kalkulacijama nekih medija iznosi oko dvije milijarde kuna zbog opterećenja mirovinskih fondova, već i ona neizravna, koju je praktički nemoguće izračunati, društvena šteta. Izgubljena su radna mjesta među kojima se bar dio neće više obnavljati, smanjena je kupovna moć tih petnaestak tisuća građana koji su otišli u prijevremenu mirovinu zbog straha od smanjenja nakon 1. listopada, smanjeni su i proračunski prihodi. Naravno, svatko ima svoje objašnjenje zašto se to dogodilo, no neupitno je da se ta ideja nikad nije detaljnije raspravljala u javnosti. Vlada je jednostavno najavila da će po hitnom postupku provesti mirovinsku reformu, bez da je zainteresirana javnost imala prilike reći svoj stav o tome, a kamo li da se građanima predstavilo neke detaljnije analize i pojašnjenja zašto se to uopće radi. Ako je posljedica trebao biti stampedo ljudi u prijevremenu mirovinu i gubitak tisuća radnih mjesta onda je cilj definitivno postignut, no ako se željelo stabilizirati mirovinski sustav ili učiniti manje atraktivnim odlazak u mirovinu ili postići neki efekt koji bi bio povoljan za hrvatsko gospodarstvo onda je promašaj kilometarski. Jednostavno, Vlada nije željela, znala ili mogla potaknuti javnu raspravu, makar osluhnuti ako već ne poslušati savjete stručnjaka. Slično je i s privatizacijom brodogradilišta. Na prosvjedu za škver održanom u srijedu u Splitu profesor Roko Markovina sa splitskog Fakulteta elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje lijepo je rekao komentirajući proces pregovora s Europskom unijom o sudbini hrvatske brodogradnje: “Oni ne znaju s kim imaju posla, oni ne znaju što se tu događa. Mi kao struka to možemo riješiti. Treba znati!” Možda struka doista nije dovoljna da bi se riješio problem hrvatske brodogradnje, ali politika sama očito problem riješiti ne može.

Štoviše, nije u stanju čak niti nadzirati firmu kako treba jer se inače zacijelo ne bi dogodio slučaj Brodosplit, u kojem je netragom nestalo nekoliko milijuna dolara a bez da je ministar gospodarstva, inače zadužen za nadzor kompanije, snosio za to ikakve posljedice. Možda je Vlada i konzultirala u cijeloj priči i eksperte za brodogradnju, no zainteresirana javnost nema pojma što je bio rezultat tih razgovora i koja rješenja su razmatrana. No, to i ne treba biti preveliko čudo za zemlju u kojoj se tako bitni dokument kao što je rebalans proračuna prvi put pojavi u javnosti u četvrtak a već u ponedjeljak se izglasa. Istina, prije njegova usvajanja s nekim od interesnih grupacija se pregovaralo, ali zainteresirani građanin je informacije o tome mogao dobiti samo preko medija. A prijedlog rebalansa se nije mogao vidjeti nigdje, kao da je Vlada nastojala izbjeći čuti mišljenje javnosti. Treba se nadati da je ipak provela nekakvo istraživanje i na temelju toga donijela odluku o donošenju rebalansa koji nitko od stručnjaka nije pohvalio. Ako je cilj što kasnijeg objavljivanja proračuna bilo izbjeći kritike onda se definitivno nije postigao. Ako je pak cilj bio što bolje pripremanje proračuna niti taj cilj nije postignut – Hrvatska po broju rebalansa proračuna zadnjih par godina spada među rekordere u krugu zemalja koje bi se moglo smatrati demokratskim.

Korupcija kao prvi korak
Na žalost, svako drugačije mišljenje doživljava se kao kritika ili napad, tako da rasprave u Hrvatskoj o previše iznimno važnih pitanja praktički i nema, što je u neku ruku i pomalo neobično. Naime, Hrvatska nikad formalno nije imala manjinsku Vladu koja se morala bojati da neki njen prijedlog neće proći, tako da je svakoj Vladi trebalo bar načelno biti u interesu da se vidi što to predlaže. No, i dalje se svaka rasprava izbjegava, a u konačnici su rezultati poput ovog s predlaganjem pa povlačenjem mirovinske reforme bez javne rasprave. A posljedice izbjegavanja bilo kakve dodatne rasprave nisu samo gospodarske. Daleko gore su one socijalne jer se na taj način izbjegava dijalog i ne mogu se cjelovito sagledati informacije te se ne može dosegnuti optimalna rješenja. A daleko najgora posljedica je usvajanje obrasca ponašanja u društvu koji dovodi do korupcije kao prvog koraka na neumitnom putu propadanja. To je zacijelo najbolji artikulirao veliki njemački filozof Friedrich Nietzsche kad je konstatirao: “Najsigurniji način da se mladi korumpiraju je učiti ih da više poštuju one koji misle slično nego one koji misle različito od njih.”

* Svi izneseni stavovi isključivo su osobni stavovi autora

Zorislav Antun Petrović, predsjednik Transparency Internationala Hrvatska i član Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa