Revolucija u Ukrajini i protuzakonito pripajanje Krima od strane Rusije u Europi su prouzročili ozbiljnu krizu. Međutim, sada su čelnici država Zapada počeli testirati nove vrste financijskog oružja pa bi cijela situacija mogla postati puno opasnija.ž

Demokratska, stabilna i dobrostojeća Ukrajina beskrajno bi živcirala te usto služila kao prijekor autokratskoj i gospodarski sklerotičnoj Ruskoj Federaciji na čelu s predsjednikom Vladimirom Putinom. S ciljem sprečavanja takvog ishoda, Putin pokušava destabilizirati Ukrajinu prisvajanjem Krima i potpirivanjem etničkih sukoba na istoku zemlje. Istodobno Putin pokušava ojačati privlačnost Rusije udvostručenjem mirovina stanovnicima Krima, povećanjem plaća 200.000 javnih dužnosnika u toj regiji i izgradnjom velike infrastrukture u stilu Sočija, uključujući i most vrijedan tri milijarde dolara preko Kerčkog tjesnaca. Dugoročna održivost ove strategije upitna je zbog tereta koje ona predstavlja za ruske javne financije.

No usprkos tome, dobro će poslužiti Putinovom cilju jačanja ruskog utjecaja.S druge strane, Europska unija i Sjedinjene Američke Države nemaju nikakvu želju za vojnom intervencijom u svrhu obrane ukrajinskog suvereniteta i teritorijalnog integriteta. Međutim, kada bi sve ostalo na pukim verbalnim prosvjedima, ostatak međunarodne zajednice počeo bi smatrati Zapad neučinkovitim, čime bi on postao predmet podsmijeha, uslijed čega bi se izrodio cijeli niz novih i puno dalekosežnijih sigurnosnih izazova. Dakle, sile Zapada imaju samo jedan izbor: pokrenuti financijski rat protiv Rusije. 

Financijski rat
Kako je u svojim nedavno objavljenim memoarima pod naslovom "Treasury's War" otkrio bivši dužnosnik američkog ministarstva financija Juan Zarate, SAD je deset godina nakon terorističkih napada 11. rujna 2001. razvijao opsežni sklop novih financijskih oružja protiv neprijatelja Amerike: prvo Al-Qaede, zatim Sjeverne Koreje i Irana te sada Rusije. Neka od navedenih oružja su zamrzavanje kapitala i blokiranje pristupa banaka međunarodnom financijskom tržištu. Već i na početku ukrajinske revolucije, ruski bankarski sustav bio je prerastegnut i ranjiv. No situacija se znatno pogoršala nakon zbacivanja ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča s vlasti i pripojenja Krima, što je pokrenulo paniku na burzama koja je uvelike oslabila rusku privredu te iscrpila zalihe kapitala moćnih ruskih oligarha. U kapitalističkom sustavu Rusije koji počiva na ortaštvu, ugroza bogatstva vladajuće elite ubrzano narušava i odanost režimu.

Za korumpiranu elitu postoji granica onkraj koje oporba pruža bolju zaštitu bogatstva i moći, a ta granica je prijeđena kada su ukrajinski prosvjedi dobili na zamahu.U Putinovim javnim nastupima otkriva se njegovo snažno uvjerenje da EU i SAD sigurno ne misle ozbiljno kada najavljuju financijski rat jer bi to, prema njegovom mišljenju, u konačnici nanijelo štetu iznimno složenim i međusobno povezanim globalnim financijskim tržištima puno više nego razmjerno izoliranom financijskom sustavu Rusije. Naposljetku, poveznica između financijske integracije i ranjivosti glavna je pouka koju smo izvukli iz krize do koje je došlo nakon propasti američke investicijske banke Lehman Brothers 2008.Zapravo je Lehman malena ustanova u usporedbi s austrijskim, francuskim i njemačkim bankama koje su postale iznimno izložene ruskom financijskom sustavu kroz praksu korištenja depozita ruskih poduzeća i pojedinaca prilikom izdavanja zajmova ruskim zajmoprimcima. S obzirom na to, zamrzavanje ruske imovine bilo bi katastrofalno za europska, pa čak i svjetska financijska tržišta. Dakle, Putinov plan za destabilizaciju Ukrajine ima dvije sastavnice: kapitalizaciju jezične i nacionalističke netrpeljivosti u Ukrajini s ciljem poticanja socijalne fragmentacije te iskorištavanje financijske ranjivosti Zapada, napose Europe.

Dapače, Putin to katkad voli prikazivati kao svojevrsno natjecanje između sebe samoga i moći financijskih tržišta. Utrka naoružanja koja je prethodila Prvom svjetskom ratu bila je popraćena vrlo sličnim spojem vojnog oklijevanja i sklonosti eksperimentiranju s moći tržišta. Godine 1911. je vodeći udžbenik o njemačkom financijskom sustavu uglednog bankara Jacoba Riessera upozoravao: "Neprijatelj bi, međutim, mogao pokušati izazvati paniku naglim gomilanjem nenaplaćenih potraživanja, neograničenom prodajom naših državnih obveznica i ostalim pokušajima da Njemačku liši njezinih zaliha zlata. Mogao bi pokušati i dislocirati naše tržište kapitala i vrijednosnica te tako ugroziti sami temelj sustava zajmova i plaćanja."Političari su postali svjesni potencijalnih posljedica financijske ranjivosti tek 1907., kada su se suočili s financijskom panikom koja je započela u SAD-u, a koja je imala ozbiljne posljedice po kontinentalnu Europu. Iz tog su iskustva države naučile da moraju ojačati otpornost svojih financijskih sustava radi obrane od mogućih napada te da su napadi krajnje razoran odgovor na diplomatski pritisak. Upravo to se ostvarilo 1911., kada je zbog spora oko kontrole nad Marokom Francuska povukla 200 milijuna njemačkih maraka ranije uloženih u Njemačku. Tada su njemački bankari s ponosom ukazivali kako je kriza povjerenja pogodila pariško tržište puno teže od tržišta u Berlinu ili Hamburgu.

Zaštita gospodarstva
Nastojanja raznoraznih država da zaštite svoj financijski sustav nerijetko su bila usredotočena na jačanje nadzora banaka te u mnogim slučajevima širenje ovlasti središnjih banaka u smislu mogućnosti jačanja likvidnosti domaćih institucija u hitnim slučajevima. Rasprave koje su uslijedile vezano uz financijsku reformu u SAD-u bile su odraz ovoga imperativa, pa su neki od osnivača američke Banke saveznih rezervi tada isticali vojne i financijske primjene termina "rezerve".U to je vrijeme provođenje financijskih reforma poticalo stajalište da će jačanjem financijskih zaštita cijeli svijet postati sigurniji. No navedeno je uvjerenje potaknulo i prekomjerno povjerenje kod pojedinaca i ustanova zaduženih za reforme, zbog čega su postali nesposobni predvidjeti razvoj događaja, odnosno da će za zaštitu gospodarstva uskoro biti potrebne vojne mjere.  

© Project Syndicate, 2014.