Novi ministar graditeljstva Branko Bačić uhvatio se zasad najtežeg zadatka: izmjene Zakona o prostornom uređenju i građevinarstvu. Dobra je vijest da će se riješiti nelogičnosti poput blokiranja investicija zbog sporova lokalne i središnje države ili što je prvi put pozvana struka na konzultacije.

Loša je, međutim, najava da će zakon već u travnju biti u Saboru, a da se zasad ne zna točno što će izmjene sadržavati. O ovom zakonu ovise sve investicije i posredno ili neposredno on određuje hoće li administracija biti brza ili spora. Već je najavljeno da izmjene neće ići u širok spektar problema, nego će se samo probati riješiti oni gorući. Jako sklizak teren zato što ovaj zakon ne trpi brze izmjene i treba mu više mjeseci da se implementira u lokalnu upravu. Primjera radi, kada je donesen šest mjeseci je bilo skoro u potpunosti blokirano izdavanje dozvola. Drugo, iza jednostavne rečenice da će se reducirati urbanistički planovi može se kriti svašta. Investitori, šira javnost i lokalni činovnici na to mogu imati sasvim drukčiji pogled. Za elaboriranje argumenata za i protiv samo te izmjene treba široka rasprava. A kamoli ako se mijenja još niz odredbi. Osim toga određeni stručnjaci u Ministarstvu upozoravaju da su isključeni iz izmjena, dok su privatnom sektoru dane otvorene ruke u sugestijama. To ne mora biti loše, ali ako razne udruge i javnost budu smatrale da se pogoduje, privatni sektor ne samo da neće ubrzati svoje investicije nego će biti i dodatno usporeni. I to pod egidom proinvesticijske politike. Zato treba biti oprezan s brzim izmjenama i dobro analizirati učinke. U ovom zakonu i sitne izmjene imaju “efekt leptira” u realnoj ekonomiji. Nadajmo se da je Bačić toga svjestan.