Objava naputka Eurostata od prije nešto manje od dvije godine o načinu tretiranja ugovora o energetskoj učinkovitosti (EnU) u odnosu na javni dug izazvala je dosta burnu reakciju među brojnim ESCO udruženjima zemalja članica EU. One su zajedno s Europskim udruženjem ESCO tvrtki (eu.esco) i Europskom federacijom za inteligentne usluge energetske učinkovitosti (EFIEES) izrazile bojazan da bi ovakav naputak mogao samo štetiti daljnjem razvoju ESCO tržišta i ugovaranju EnU u području javnog sektora.

Po tom se naputku ugovori o EnU smatraju, ili pukom isporukom opreme i radova, ako se javni objekt samo obnavlja, ili ugovorom o javno-privatnom partnerstvu (JPP), ako se javni objekt osim obnavljanja i održava, što u tom slučaju znači da ti ugovori kao takvi moraju proći postupak analize koju u Hrvatskoj provodi Agencija za investicije i konkurentnost, odnosno sektor za JPP.  

Prije tri godine u Hrvatskoj je na osnovu Direktive o energetskoj učinkovitosti donesen Zakon o EnU kao i Uredba o ugovaranju i provedbi energetske usluge u javnom sektoru prema kojima se ugovori o EnU ne smatraju javnim dugom, dok se vrijednost ukupnih ulaganja temeljem izvršenja energetske usluge vodi u izvanbilančnoj evidenciji naručitelja kao tuđa imovina na korištenju. Pri donošenju navedenih akata morala je postojati suglasnost između nadležnih ministarstava, odnosno Ministarstva gospodarstva i Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja s Ministarstvom financija, posebno u dijelu kad se ugovaranje EnU stavljalo u kontekst sa javnim dugom.  

Ugovori o EnU nisu javni dug
Nadalje, Eurostat u svom naputku navodi da se ugovor o EnU u nekim slučajevima mogu smatrati i operativnim leasingom s različitim utjecajem na javni dug. Ispada da se ugovaranje EnU može tretirati bilo kako samo ne onako što zapravo jest – izvršenje energetske usluge na način da pružatelj tj. ESCO tvrtka svom korisniku jamči energetske uštede i niže troškove za energiju. Svoju uslugu ESCO tvrtka naplaćuje kroz naknadu za energetsku uslugu. Što je ona manja to je ESCO tvrtka konkurentnija odnosno prihvatljivija za korisnika.

U naknadu za energetsku uslugu spadaju troškovi ESCO tvrtke za obavljanje različitih aktivnosti u što spada izrada energetskog pregleda, projektna dokumentacija, korištenje specifičnog znanja stručnjaka, nabava i financiranje energetski učinkovite opreme i materijala, instaliranje istih u postojeći energetski sustav korisnika usluga (u ovom slučaju javnog naručitelja), troškovi rizika, i ostalog potrebnog za kvalitetno pružanje usluga s ciljem ostvarivanja zajamčenih energetskih ušteda koje se moraju dokazivati praćenjem, mjerenjem i verifikacijom u skladu s međunarodnim protokolom IPMVP. ESCO tvrtki je interes da u vrijeme trajanja ugovora o EnU isplati sva svoja ulaganja u razvoj energetske usluge koju pruža svom korisniku. Prema tome, kod odabira pružatelja energetske usluge tj. ESCO tvrtke korisnika bi trebao zanimati samo opseg ili "paket" energetske usluge, iznos naknade za obavljenu uslugu i iznos energetskih ušteda nakon podmirivanja te naknade. Nebitna su za korisnika ulaganja koje ESCO tvrtka mora uložiti u pružanje energetske usluge. Nema partnerstva između javnog i privatnog partnera odnosno ESCO tvrtke u pravom smislu te riječi, već je to isključivo uslužni odnos između korisnika, tj. javnog naručitelja i pružatelja energetske usluge, tj. ESCO tvrtke.  

Da ugovori o EnU ne predstavljaju javni dug za državu proizlazi iz ispunjavanja sljedećih uvjeta:
– kod korisnika odnosno javnog naručitelja energetskih usluga zbroj budućih troškova za energiju i naknade za energetsku uslugu ne smije biti veći od sadašnjih troškova za energiju, odnosno iznos ostvarenih energetskih ušteda mora biti veći ili jednak iznosu naknade,
– za vrijeme trajanja ugovora o EnU sva materijalna i nematerijalna imovina pripada ESCO tvrtki, a nakon isteka ugovora sva se imovina predaje korisniku usluga bez ikakvih dodatnih troškova, 
– za pružanje energetske usluge ESCO tvrtka se zadužuje, a ne njen korisnik tj. javni naručitelj. 
Jedino što korisnik mora osigurati ESCO-u kao pružatelju jesu zadužnice samo radi osiguranja naplate računa naknade za energetsku uslugu. No, valja stalno imati na umu da ta naknada mora uvijek biti jednaka ili manja od iznosa ostvarenih energetskih ušteda.

Manji troškovi za energiju 
U posljednje dvije godine u Hrvatskoj je objavljeno 50-tak postupaka javnog nadmetanja za pružanje energetske usluge u javnim objektima (20-tak u području javne rasvjete, 30-tak u području javnih zgrada). Za raspisivanje natječaja koristio se otvoreni postupak javnog nadmetanja (koji čini oko 85 posto svih objavljenih postupaka javnog nadmetanja u Hrvatskoj). U većem dijelu su ti postupci okončani, a ugovori sklopljeni. Rezultat svega toga je da korisnici odnosno javni naručitelji danas uživaju u energetskim uštedama i smanjenim troškovima za energiju, energetski sustavi su im obnovljeni i energetski učinkovitiji, a razina udobnosti značajno poboljšana.

Istovremeno, u Hrvatskoj se napravio značajni pomak u razvoju ESCO tržišta na kojem se u relativno kratkom vremenu pojavio nemali broj i postojećih i novonastalih ESCO tvrtki koje su preuzeli rizike, uložili vlastita i/ili kreditna sredstva kako bi mogli pružati energetske usluge. Ostaje za nadati se da će Eurostat prihvatiti stav ESCO organizacija na čelu s Europskim udruženjem ESCO tvrtki i EFIEES-om te vrlo skoro izmijeniti sadržaj naputka s takvim zaključkom da nema smisla ugovaranje EnU izjednačavati sa tradicionalnom isporukom opreme i radova, operativnim leasingom ili JPP-om. Svakome bi trebalo biti jasno da se radi o specifičnom tipu usluge iza koje stoji "paket" navedenih aktivnosti kako bi ESCO tvrtka mogla tu uslugu što kvalitetnije pružati svom korisniku u vidu jamčenja što većih energetskih ušteda i osiguranju što nižih troškova za energiju. 

Prioritet energetske politike
Što bi se dogodilo kad bi se ugovori o EnU tretirali kao ugovori po modelu JPP? Za očekivati je da bi se postupci po modelu JPP-a zakomplicirali, dok s druge strane javni objekti vape za što hitnijom obnovom i uštedom u energiji (npr. dosad je u gradovima i općinama zamijenjeno tek oko sto tisuća lampi od ukupno milijun lampi koliko se procjenjuje da ih ima u Hrvatskoj). To bi dovelo do značajnog povećanja energetske učinkovitosti što bi trebao biti jedan od najvažnijih prioriteta hrvatske energetske politike i glavne okosnice najavljene energetske strategije.