Godine 2008. Povjerenstvo za rast i razvoj, kojem sam imao privilegiju predsjedati, sastavilo je izvještaj koji je imao ulogu ažuriranja našeg znanja o shemama održivog rasta. Tada, kao i sada, bila je jasna jedna stvar: politike koje podupiru razdoblja u trajanju od nekoliko desetljeća obilježena visokim rastom, strukturnim preobrazbama, povećanjem zaposlenosti i prihoda te dramatičnim smanjenjem siromaštva uzajamno se potkrepljuju.

One međusobno pojačavaju vlastite učinke i predstavljaju sastojke recepta koji uspijeva – i, kao što to obično biva s receptima, sastojci koji nedostaju mogu znatno narušiti ishod. Kako bismo shvatili slabe, neodržive i krhke sheme rasta koje su trenutno prisutne u brojnim zemljama i općenito u globalnom gospodarstvu, trebalo bi usporediti ono što se upravo događa s onime kako bi opravdane sveobuhvatne strategije rasta mogle izgledati. Naravno, postoje brojne politike koje podupiru visoki rast i one su u određenoj mjeri specifične za svaku pojedinu zemlju. Ali nekoliko sastojaka zajedničko je svim poznatim uspješnim slučajevima. 

Politička učinkovitost
Prvi je visoka razina javnih i privatnih ulaganja. U uspješnim zemljama u razvoju ulaganja iznose ili premašuju 30% BDP-a. Sastojak javnog sektora (infrastruktura, ljudski kapital te gospodarska osnova znanja, kao i tehnološka osnova) nalazi se u rasponu od 5 do 7%. Ulaganja u javnom i privatnom sektoru su komplementarna: ona prva podižu stopu povrata onim posljednjima te stoga dolazimo do navedenih razmjera. Na domaća i strana privatna ulaganja utječe još niz ostalih čimbenika koji utječu na rizike i povrat. To uključuje vještine radne snage, sigurnost prava vlasništva i povezanih pravnih institucija, lakoću poslovanja te nedostatak rigidnosti na tržištima proizvoda kao i onima za tržišne faktore proizvodnje (za radnu snagu, kapital i sirovine). Iznad svega, na ulagačku klimu pozitivno utječe stabilnost – kompetentan i žustar makroekonomski menadžment i politička učinkovitost i kontinuitet.

S druge pak strane, neizvjesnot po pitanju rasta ili opredjeljenje za u razumnoj mjeri koherentnu reformsku agendu dovest će do nepovoljnih utjecaja na ulaganja. Drugi zajednički sastojak održivih strategija rasta je da financiranje tih relativno visokih razina ulaganja dolazi iz domaće štednje. Znatno oslanjanje na vanjsku štednju čini se da završava s lošim ishodom – s dužničkim krizama i zastojima rasta većih razmjera. Otvorenost prema globalnom gospodarstvu vezano uz trgovinu i ulaganja također je od ključne važnosti. Primjerice, izravna strana ulaganja ključno su sredstvo za prijenos i prilagođavanje akumuliranih zaliha globalne tehnologije i know-how. Izvozna konkuretnost podiže se dok ulaganja pristižu u konstrukciju karika u globalnim lancima opskrbe.

Pitanje računa kapitalnih transakcija znatno je složenije. Općenito, uspješna gospodarstva u razvoju uspjela su se s njim uhvatiti u koštac u cilju sprečavanja prekomjerne volatilnosti, uključujući volatilnosti koja proizlazi iz vanjskih šokova ili neuravnoteženosti, kao i iz prekomjernog oslanjanja na vanjsko financiranje. Nadalje, najuspješnije zemlje upravljaju deviznim tečajem kako bi se on održavao u razini s rastom produktivnosti, uporabom kombinacije kapitalnih kontrola, monetarne politike i akumulacije i dekumulacije pričuva.

Kako precijenjene tako i podcijenjene valute imaju različite negativne posljedice, iako kontinuirana precijenjenost predstavlja veći problem za stabilnost i rast.  Naposljetku, inkluzivonst je također ključna komponenta uspješnih razvojnih strategija. Sheme rasta koje sustavno isključuju podskupine propadaju gubitkom političke i socijalne kohezije te naposljetku gubitkom podrške strategiji. Za razliku od toga, nejednakost prihoda koja nije suviše ekstremna i ne proizlazi iz korupcije ili privilegiranog pristupa tržištu shvaćena je i prihvaćena. 

Zalihe štednje 
Pružanje temeljnih usluga visoke kvalitete poput obrazovanja i zdravstvene zaštite smatra se od iznimne važnosti za jednakost prilika i intergeneracijsku mobilnost. U takvim prilikama, moguće je ustanoviti trenutne sheme rasta u globalnom gospodarstvu i njegovim različitim dijelovima. Prije svega, ulaganja u javnom sektoru znatno su ispod razina neophodnih za ponovno uspostavljanje i održavanje rasta, djelomično uslijed fiskalnih ograničenja u prezaduženim zemljama. Kod izostanka defaulta, uobičajeni način za smanjenje svoda državnog zaduživanja je putem nominalnog rasta. Međutim, nema politike usmjerene na rast, onkraj doprinosa monetarne politike, dok je inflacija daleko ispod zadanih ciljeva.

Velike zalihe štednje u državnim stabilizacijskim fondovima, mirovinskim fondovima i osiguravajućim društvima nisu još bile primijenjene s uspjehom u odgovarajućoj mjeri na razini javnog sektora, vjerojatno uslijed blokada u posredničkim kanalima vezano uz rizik i poticaje. Ulaganja u privatnom sektoru također su ispod razina održivog rasta. Čimbenici koji tome pridonose uključuju pomanjkanje agregatne potražnje, visoke razine neizvjesnosti po pitanju politika i regulatornih agenda te rastuće dvojbe po pitanju ključnih pokretača globalnog rasta poput Kine. Povrh toga, ovisno o gospodarstvu u pitanju, zaustavljene porezne reforme i strukturne rigidnosti uzrokovane politikom na tržištima proizvoda kao i onima za tržišne faktore proizvodnje imaju negativne posljedice. 

Mjere za jačanje ulaganja
Vezano uz inkluzivnost, vrlo korisna recentna analiza usredotočuje se na promjene u gospodarskoj strukturi i na tržištima rada vezano uz potražnju potaknute tehnologijom, i globalizaciju, koja je dovela do neusklađenosti po pitanju ponude, a tu su pomaci sporiji. Polarizacija zapošljavanja i rastuća nejednakost prihoda djelomično su posljedica tih sila, s negativnim posljedicama na krajnju potražnju, te, što je još važnije, na resurse koje pojedinci i obitelji moraju uložiti u svoj vlastiti ljudski kapital.

Ukratko, u razumnim razmjerima sveobuhvatna strategija za ponovno uspostavljanje rasta na razini zemalja i na globalnoj razini uključivala bi mjere za podizanje i odstranjivanje prepreka javnim i privatnim ulaganjima, što će doprinijeti agregatnoj potražnji. Ona bi također uključivala niz reformi u cilju jačanja inicijativa privatnih ulaganja. Štoviše, obuhvatila bi i agendu inkluzivnosti usmjerenu na strukturnu neravnotežu na tržištima rada i potencijalno destruktivnu nejednakost prihoda. Kad te strategije ne bi bile samo provedene, već također sinkronizirane diljem najvažnijih gospodarstava, svaka od njih bila bi pojačana pozitivnim međunarodnim prelijevanjima kroz trgovinu – što je jasna uloga za skupinu G20.

U nedostatku takvog pristupa, može se predvidjeti, u najboljem slučaju, produljeno razdoblje niskog i krhkog rasta, s rizicima koji proizlaze iz povećanog zaduživanja u dugotrajnim uvjetima niskih kamatnih stopa i deflacije. Najgori ishod – koji je i suviše moguć – je dodatno pogoršanje u političkoj i socijalnoj koheziji koje čine temelje za energične političke reakcije. U toj fazi, stagnacija postaje zamka. 

© Project Syndicate, 2015.