Nedavni argentinski bankrot pred čelnike postavlja niz uznemirujućih pitanja. Treba imati na umu da su periodične dužničke krize te zemlje nerijetko rezultat autodestruktivne makroekonomske politike. No ovoga puta bankrot je promijenio značajni obrat u međunarodnom režimu vezanom uz državni dug.

Uslijed tog obrata vjerovnici s obveznicama izdanima prema američkom zakonu stavljeni su u povoljniji položaj. Kako usporava rast tržišta u usponu, a vanjski dug raste, nova zakonsko-pravna tumačenja koje otežavaju buduće otpise duga i promjene u rasporedu otplate ne donose dobre vijesti za globalnu financijsku stabilnost.

U ovoj priči nema junaka, a to zasigurno nisu argentinski čelnici, koji su prije desetak godina unilateralno pokušali prisilno izvesti opće smanjenje duga golemih razmjera u vlasništvu inozemnih vjerovnika. Ekonomisti koji su tada veličani “konsenzus iz Buenos Airesa” kao novi način vođenja gospodarstva danas se doimaju budalastima. Međunarodni monetarni fond odavno je priznao da je izdao i previše zajmova u nastojanju da sačuva argentinsku neodrživu vezu s dolarom uoči kraha iz 2001. godine.

Ovo nije prvi put da je argentinski bankrot naglavke okrenuo međunarodna tržišta kapitala. Prema tabličnim podatcima koje sam s Carmen Reinhart prikupio za knjigu This Time is Different iz 2009. godine, Argentina je već proglašavala bankrot u nekoliko navrata, točnije 1827., 1890., 1951., 1956., 1982., 1989. i 2001. godine. 

Reprofiliranje duga

Dakle, premda je Argentina u svijetu najpoznatija po bankrotima i svojim nogometnim momčadima, u tom nikako nije usamljena. Gotovo svaka zemlja s gospodarstvom u usponu iskusila je opetovane probleme s državnim dugom. Venezuela je moderni rekorder s 11 bankrota od 1826. i velikom vjerojatnošću nastavka tog trenda.

Godine 2003. dijelom kao odgovor na argentinsku krizu MMF je predložio izradu novog zakonsko-pravnog okvira za sudovanje o državnom dugu. No taj je prijedlog izložen snažnom protivljenju, ne samo vjerovnika koji su se uplašili da će MMF preuzeti pokroviteljski stav prema problematičnim dužnicima nego i iz gospodarstava u usponu koja nisu predvidjela kratkoročni rizik za percipiranu vjerodostojnost svojih tržišta. Zdravi zajmoprimci zabrinuli su se da će vjerovnici početi potraživati više stope ukoliko se ublaže kazne za proglašenje bankrota.

Nedavno je kao izdanak ponovnog promišljanja prakse izdavanja zajmova MMF-a europskoj periferiji (napose Grčkoj), ta institucija iznijela još jedan prijedlog za restrukturiranje duga kojega bi možda bilo lakše provesti. Naime, MMF priznaje da se veći dio njegovih zajmova upotrebljava kako bi se kratkoročnim vjerovnicima omogućio izlaz bez gubitaka. Kao posljedica toga, ne preostaje dovoljno sredstava kojima bi se umanjili proračunski rezovi prijeko potrebni uslijed nagle obustave financiranja iz inozemstva.

Iskustva posljednje krize iz eurozone u oštrom su kontrastu s latinsko-američkom dužničkom krizom iz 1980-ih, kada bankama nije bilo dopušteno naglo odustajanje od dugovanja. Usvoji li se ovaj novi prijedlog, MMF će moći uvjetno odbiti sredstva zemljama s dužničkim opterećenjem za koje će ta institucija procijeniti da je neodrživo, što će značiti da će se vjerovnici prvo morati složiti s “reprofiliranjem” duga.

Reprofiliranje je eufemizam za restrukturiranje duga, koje državama omogućuje da se zadužuju kod postojećih vjerovnika na dulja razdoblja i po nižoj kamatnoj stopi nego na otvorenom tržištu. Iako nije ni izbliza jasno kako bi se MMF uopće mogao učinkovito suprotstaviti vjerovnicima s kojima je iznimno teško pregovarati, nova bi regulativa, usvoji li se, otežala pristup MMF-a u slučaju kada je opetovano ulijevao novac usprkos činjenici da se ista praksa prethodno u nekoliko navrata izjalovila.

Američki otpor

Kako stvari sada stoje, Sjedinjene Američke Države oklijevaju prihvatiti prijedlog MMF-a. očito američke vlasti smatraju da je u određenim situacijama geopolitika važnija od ekonomije (što se primjerice odražava u nedavnom ponovnom uključenju MMF-a u ukrajinske poslove nakon niza propalih programa).

Američki otpor predstavlja prepreku. Bilo bi bolje kada bi SAD iznašao način kako jednostavno organizirati izravne zajmove u iznimnim slučajevima poput ukrajinskog umjesto da oko njih osmisli cijeli međunarodni financijski sustav.

S obzirom na opetovane komplikacije kod sporova o državnom dugu na inozemnim sudovima i nesposobnosti svijeta da organizira postojanu i poštenu proceduru za inozemni bankrot, možda je najbolja ideja usmjeriti veći dio tijeka međunarodnog duga kroz sudove zemalja dužnika. Ovaj sam prijedlog iznio u suradnji s Jeremyjem Bulowom još prije 25 godina, a i danas smatram da je to ispravan pristup problemu.

Uspostaviti institucije

Prema tom scenariju države zainteresirane za posuđivanje velikih iznosa iz inozemstva prvo bi morale uspostaviti institucije kojima bi obećanje o vraćanju duga postalo vjerodostojno. Općenito govoreći, ova metoda iskustveno se pokazala uspješnom. Naime, svekoliko širenje dužničkih jamstava na tržištima u usponu u posljednjih je nekoliko godina doprinijela smanjenju tržišnih napetosti (premda su zbog ustrajnog oslanjanja korporacija na inozemni dug brojne zemlje i dalje u ranjivom položaju).

Međutim, zaduživanje u domovini nije univerzalni lijek. Zapanjujuće su naivni oni koji vjeruju da je zaduživanje u vlastitoj valuti nerizično sve dok je valutni tečaj fleksibilan. Ako ništa drugo, a onda je tu prijetnja inflacije, osobito za države sa slabim fiskalnim institucijama i velikim dužničkim opterećenjem.

Bilo kako bilo, najnovija argentinska dužnička trauma dokaz je da je globalnom sustavu za rješavanje državnog duga prijeko potreban popravak. Krajnje je vrijeme za produbljivanje tržišta državnog duga, a možda i izmjene slijedom prijedloga MMF-a.

© Project Syndicate, 2014.