Umjesto fiskalne i političke unije razdvojiti privatne i javne financije

Autor: Dani Rodrik , 19. prosinac 2017. u 22:00

Uslijed tog razdvajanja, privatne financije mogu se integrirati na europskoj razini, dok se javne financije prepuštaju zemljama članicama, tako zemlje mogu iskoristiti dobrobiti financijske integracije, dok je upravljanje gospodarstvom prepušteno nacionalnim političkim autoritetima.

Grčki ratoborni bivši ministar financija, Yanis Varoufakis, i njegov suparnik, bivši njemački ministar financija Wolfgang Schäuble, sukobili su se po pitanju grčkog duga tijekom cijelog trajanja Varoufakisovog mandata. No, u potpunosti su se slagali vezano uz središnje pitanje o budućnosti eurozone. Monetarna unija iziskivala je političku uniju. Nije bio moguć nikakav srednji put. To je jedno od zanimljivih otkrića u Varoufakisovoj fascinantnoj priči o njegovom mandatu ministra financija.

"Vi ste vjerojatno jedina osoba u Euroskupini koja shvaća da je eurozona neodrživa", Varoufakis citira Schäublea koji mu je to rekao. "Eurozona je izgrađena na krivi način. Trebali bismo imati političku uniju, nema sumnje po tom pitanju". Naravno, Schäuble i Varoufakis imali su različite ideje vezano uz ciljeve kojima bi ta politička unija služila. Schäuble je smatrao da je politička unija sredstvo putem kojeg centar može nametati snažne fiskalne discipline zemljama članicama, onemogućavanjem njihovog djelovanja i sprečavanjem "neodgovornih" gospodarskih politika. Varoufakis je mislio da će politička unija olabaviti kontrolu vjerovnika nad njegovim gospodarstvom i stvoriti prostora za progresivnu politiku diljem Europe.

Cijena propasti banaka
Međutim, izuzetno je da su ta dva dužnosnika sa suprotnih strana političkog spektra došla do identične dijagnoze o euru. Ta konvergencija pokazuje sve veći smisao potrebe za fiskalnom i eventualnom političkom unijom ako se želi održati euro bez štetnih posljedica po gospodarske performanse ili demokratske vrijednosti. Francuski predsjednik Emmanuel Macron promicao je slične ideje.

Također, vođa njemačkih Socijaldemokrata, Martin Schulz, u posljednje je vrijeme na svom položaju podržavao ideju "Sjedinjenih Država Europe". No, postoji i jedna alternativa, puno manje ambiciozno stajalište, prema kojem nije neophodna ni fiskalna ni politička unija. Umjesto toga neophodno je razdvojiti privatne i javne financije, izolirajući ih od međusobnih malverzacija. Uslijed tog razdvajanja, privatne financije mogu se u potpunosti integrirati na europskoj razini, dok se javne financije prepuštaju pojedinačnim zemljama članicama. Na taj način zemlje mogu u potpunosti iskoristiti dobrobiti financijske integracije, dok je upravljanje vlastitim gospodarstvom u potpunosti prepušteno nacionalnim političkim autoritetima.

Bruxelles ne bi više bio bauk, koji inzistira na fiskalnim strogim mjerama štednje i izaziva bijes zemalja s visokom nezaposlenošću i niskim rastom. Martin Sandbu iz lista Financial Times snažno zagovara stajalište da izvediva monetarna i financijska unija ne iziskuje fiskalnu integraciju. On je uvjeren da ključna reforma mora biti usmjerena na sprečavanje sanacije banaka od strane tijela javne vlasti. Cijenu propasti banaka trebali bi platiti vlasnici banaka i vjerovnici; trebali bismo imati sanaciju iznutra umjesto sanacije izvana.

Promjena pristupa bankama
Sandbu zagovara stajalište da to ne bi samo izoliralo javne financije od nepromišljenosti banaka; to bi također dovelo do ravnoteže koja imitira podjelu fiskalnih rizika među zemljama koje su neto zaduživači i zemljama koje su neto pozajmljivači. U slučaju propasti banaka u prvima, vjerovnici u ovim posljednjima snosili bi troškove. "U bankarskoj uniji, nema potrebe za fiskalnom unijom", on tvrdi. U svojoj predstojećoj knjizi, Barry Eichengreen, ekonomist s kalifornijskog Sveučilišta Berkeley, zagovara renacionalizaciju fiskalne politike, koju on vidi kao ključnu za zaustavljanje populističke plime u Europi. Eichengreen smatra da bi ponovno prepuštanje fiskalne politike nacionalnim nadležnim tijelima iziskivalo sprečavanje banaka od držanja prevelikog državnog duga, u cilju minimaliziranja rizika kojeg loše fiskalno upravljanje na nacionalnoj razini svaljuje na bankarski sustav.

Države koje bankrotiraju trebat će restrukturirati svoje dugove, umjesto dobivanja paketa spasa od ostalih zemalja članica EU. Zagovaratelji rezanja Gordijskog čvora između privatnih i javnih financija prepoznaju činjenicu da se pristup država prema bankama mora radikalno promijeniti da bi to razdvajanje funkcioniralo. No, nije jasno hoće li njihove predložene mjere funkcionirati. Sve dok gospodarska politika ostaje prepuštena nacionalnim vladama, rizik države vjerojatno će nastaviti narušavati funkcioniranje prekograničnih platnih transakcija. Suverene države uvijek mogu izmijeniti pravila ex post, što znači da je puna financijska integracija nemoguća.

Također, troškove lokalnih financijskih šokova nije moguće s takvom lakoćom diverzificirati. Razmislite o onome što se događa kad velika banka bankrotira u SAD-u – ekonomskoj uniji u kojoj se već primjenjuju pravila Sandbua i Eichengreena. Regionalna gospodarska prelijevanja ograničena su činjenicom da ostali zajmoprimci mogu nastaviti s normalnim funkcioniranjem: kreditna sposobnost određena je temeljnim značajkama zajmoprimca, a ne njegovom državom prebivališta. Nitko ne očekuje od vlada država da se miješaju u međudržavna plaćanja, prepravlja pravila o stečaju ili izdaje svoju vlastitu valutu u slučajevima iznimnih neprilika.

Politizacija financija
Državne vlade u SAD-u ostvaruju malo suvereniteta uvelike stoga što imaju manje potreba za tim: njihovi stanovnici primaju transfere iz centra i šalju svoje predstavnike u Washington kako bi pomogli u kreiranju federalne politike. Međutim, zemlje članice EU nalaze se u vrlo različitoj poziciji vis-?-vis institucija EU. Budući da one zadržavaju vlastiti suverenitet ne mogu se na sličan način obvezati da se neće miješati u financijska tržišta.

Stoga ostaje rizik da će vrlo ozbiljan financijski šok u EU utjecati na sve ostale zajmoprimce u istoj zemlji na način koji će im pogodovati. Pretvaranje da možemo odvojiti privatne i javne financije moglo bi dodatno pogoršati, a ne obuzdati, financijske cikluse procvata i propasti. U suvremenim društvima, financije moraju imati javnu namjenu izvan logike profitabilnosti na financijskim tržištima. Stoga se one nepovratno politiziraju – radi dobrih i loših razloga. Čini se da se kako konzervativni tako i progresivni kreatori politika na isti način mire s takvom stvarnošću. 

© Project Syndicate, 2017.

Komentirajte prvi

New Report

Close