U svijetu brzog rasta robotizacije radnih mjesta problem demografije nije prijetnja

Autor: Adair Turner , 16. srpanj 2019. u 22:00

Iz ekonomske povijesti proteklih 70 godina znamo samo jedan dokazani put od siromaštva do razine srednjeg i visokog dohotka, a to podrazumijeva fazu u kojoj se stvara veliki broj radnih mjesta u izvozno orijentiranim proizvodnim sektorima. Upravo to sada žele učiniti afričke zemlje.

Svake dvije godine Ujedinjeni narodi izdaju svoju najnoviju procjenu budućih populacijskih trendova.

Njihova predviđanja za 2019.godinu otkrivaju oštru podjelu. Diljem cijele Azije, Europe i obaju Amerika, već je postignuta ili će uskoro biti postignuta stabilnost populacije, gdje srednja projekcija naznačuje povećanje s današnjih 6,4 milijardi na 6,5 milijardi u 2100. godini, što je rast od samo 2%.  Za razliku od toga, Ujedinjeni narodi predviđaju vrtoglavi porast stanovništva Afrike s 1,34 milijarde na 4,28 milijardi. Onkraj nekoliko desetljeća, populacijski trendovi ponajprije ovise o prognozama budućih stopa plodnosti koje su inherentno neizvjesne. Međutim, diljem svih svjetskih naprednih gospodarstava trenutačan obrazac plodnosti održao se toliko dugo da se čini izglednim da će ostati stabilnim svojstvom ljudskog društva.

Imigranti jedino rješenje?!
U svim gospodarski naprednim zemljama, stopa plodnosti rapidno je pala između kasnog 19. stoljeća i 1920-ih, uslijed sve veće raspoloživosti kontracepcije i žene su se sve više oslobađale od sfere kućanstva kroz obrazovanje i veće sudjelovanje u formalnoj radnoj snazi.  No, nakon pada ispod 2 u brojnim zemljama između dva svjetska rata, stopa plodnosti ponovno je porasla neposredno u poslijeratnom razdoblju, dosegavši oko 2,4 u sjevernoj i zapadnoj Europi i tek premašivši tri u Sjevernoj Americi.

Međutim, pola stoljeća nakon 1970., diljem zemalja i tijekom vremena dominira osobito ustaljeni obrazac. Budući da je stopa plodnosti u sjevernoj i zapadnoj Europi pala ispod dva tijekom ranih 1970-ih, dok je stopa plodnosti u južnoj Europi slijedila istu putanju jedno desetljeće kasnije, nikad više nije porasla iznad dva, a trenutačni europski prosjek iznosi 1,6 i niti u jednoj zemlji ne premašuje 1,85. Stopa plodnosti u Kanadi nikad nije premašila dva nakon ranih 1970-ih i trenutačno iznosi 1,53.  Stopa plodnosti u SAD-u, nakon pada ispod dva tijekom 1970-ih, porasla je tek nešto iznad te razine tijekom 1990-ih samo zato što su imigranti koji su netom prije toga pristigli iz Latinske Amerike u početku imali višu stopu plodnosti u usporedbi s ne-hispanskim stanovništvom.

No, uslijed trenutačnog rapidnog pada stope plodnosti među hispanskim stanovništvom, današnji prosjek u SAD-u iznosi 1,78. U svim zemljama koje su postigle status zemalja srednjeg dohotka, u kojima su žene dobro obrazovane i imaju reproduktivnu slobodu, stopa plodnosti nalazi se na ili ispod razine zamjene. Trebali bismo biti oprezni prilikom proglašavanja univerzalnih pravila ljudskog ponašanja, ali čini se da bi ovo moglo biti jedno od njih. Bogata, uspješna ljudska društva odabiru stopu plodnosti koja podrazumijeva postepeni pad broja stanovnika. Konvencionalni komentari uvelike iskazuju žaljenje vezano uz neizbježnu posljedicu da broj radno sposobnih stanovnika, koji se često strogo definiraju kao ljudi u dobi od 15 do 64 godine, mora pasti u odnosu na 65-godišnjake i starije.

Često se tvrdi da ako se stopa plodnosti ne može povisiti, neophodno je prihvatiti imigraciju kao jedini odgovor na neminovan nedostatak radne snage. Međutim, u svijetu brzog širenja potencijala automatizacije, demografski pad uvelike je blagodat, a ne prijetnja. Naša rastuća sposobnost automatizacije ljudskog rada diljem sektora – poljoprivrede, industrije i usluga – čini stalno rastuću radnu snagu u sve većoj mjeri irelevantnom vezano uz poboljšanje ljudskog blagostanja.

Nasuprot tome, automatizacija onemogućava postizanje pune zaposlenosti u zemljama koje su još uvijek suočene s rapidnim rastom broja stanovnika. Ukupna stopa plodnosti u Indiji trenutačno je pala na 2,24 i nalazi se ispod dva u svim gospodarski uspješnijim državama diljem zemlje, kao što su Gujarat, Maharashtra i Kerala, a nacionalni prosjek održava se iznad dva po puno višim stopama samo u siromašnim državama Uttar Pradesh i Bihar.  No, visoka stopa plodnosti u prošlosti znači da će broj stanovnika Indije, kojih trenutačno ima 1,38 milijardi, vjerojatno postići stabilnost, na oko 1,65 milijardi, tek u 2050-ima. 

Nedovoljno zaposleni
Tijekom nekoliko desetljeća njeno radno sposobno stanovništvo nastavit će s godišnjim rastom od nekih deset milijuna. Takav brzi rast, često pozdravljan kao dobrodošla demografska dividenda, zapravo je jedan od najvećih gospodarskih problema Indije. Iako se godišnji rast BDP-a u prosjeku kreće oko 7% tijekom posljednjih pet godina, pokreću ga vodeće tvrtke koje uvode najnoviju tehnologiju.

Ekspanzija gotovo da i nije otvorila nova radna mjesta i rastući udio stanovništva Indije ili je nezaposlen ili nedovoljno zaposlen u velikom neformalnom sektoru niske produktivnosti u toj zemlji. Za razliku od toga, Kina i Japan, koje su trenutačno suočene sa značajnim padom broja radno sposobnih stanovnika, u puno su boljoj poziciji za prihvaćanje automatizacije bez bojazni vezano uz zapošljavanje. Stoga, najveći demografski izazovi ne leže u zemljama koje su suočene sa stabilizacijom broja stanovnika i zatim njihovim postepenim padom, već u Africi, koja je još uvijek suočena s rapidnim rastom stanovništva. Iz ekonomske povijesti tijekom proteklih 70 godina, poznajemo samo jedan dokazani put od razine siromaštva prema razni srednjeg i visokog dohotka i on podrazumijeva fazu u kojoj se otvara velik broj radnih mjesta u izvozno orijentiranim proizvodnim sektorima.

Koreja, Tajvan, Kina i Bangladeš slijedile su taj razvojni model kao što to trenutačno pokušavaju činiti i brojne Afričke zemlje. Međutim, taj model suočen je s prijetnjama u svijetu u kojem proizvodnja može biti gotovo u potpunosti automatizirana i gdje bi se velik udio proizvodnog outputa, iako vrlo mali broj radnih mjesta, mogao vratiti u razvijene zemlje. Etiopija je jedna od afričkih zemalja s najboljim politikama i izgledima, ali čak će i tamo biti gotovo nemoguće dovoljno brzo otvarati radna mjesta kako bi se apsorbiralo radno sposobno stanovništvo čiji se rast predviđa s 43 milijuna 2015. na 110 milijuna u 2050. godini.

Etiopija ima puno bolje izglede nego Niger, u kojem se predviđa da će ukupan broj stanovnika rasti s današnjih 24 milijuna na 66 milijuna do sredine stoljeća te do 165 milijuna do 2100. godine.  Nema laganih odgovora na demografski izazov koji trenutačno prijeti gospodarskom razvoju Afrike. Međutim, trebali bismo barem priznati da upravo to predstavlja pravu demografsku prijetnju. Automatizacija je u potpunosti izokrenula općeprihvaćene stavove u ekonomiji: veći prosperitet leži u manjim brojkama.

© Project Syndicate, 2019.

Komentirajte prvi

New Report

Close