Odluka Ustavnoga suda kojom se ukida dio odredaba novog Zakona o kaznenom postupku (ZKP) – s vrlo dugim razdobljem odgode njezina stupanja na snagu potkraj iduće godine i uz uvjet da se prije toga zakon ne popravi – izazvala je nerazumnu euforiju i njezinih predlagatelja odvjetnika i sama Ustavnoga suda.

Ustavni sud donio je odluku koja može evocirati na tzv. solomonsko rješenje, ali postoji i niz čudnih okolnosti. Ako odluka pripada skupini pet najtežih odluka Ustavnog suda, onda su stvari još čudnije. Kod postupnovnoga je prava na snazi pravilo da vrijedi zakon koji je na snazi u trenutku primjene norme, a ne onaj koji je vrijedio u trenutku počinjenja kaznenog djela. Moglo bi se reći, na što neki već upozoravaju, da rastu šanse okrivljenicima u onim procesima koji neće biti pravomoćno dovršeni prije stupanja na snagu predstojeće minireforme novog ZKP-a. Naime, unaprijed isključiti da će odluka imati veze s postupcima koji su u tijeku paušalna je ocjena, tvrde pojedini stručnjaci. Štoviše, sa zanimanjem se u stručnim krugovima čeka da odluka bude objavljena, a onda će krenuti lavina komentara.Zasad se nagađa da je Ustavni sud ocijenio da bi preveliko zadiranje u ZKP moglo utjecati na aktualne postupke, pa je našao formulu kako spasiti svoju poziciju. Tako da riješi predmet, a da ne ostvari izravni utjecaj na konkretne slučajeve u sklopu tzv. apstraktne kontrole ustavnosti tog zakona. No, njegova je odluka i potvrda, bez obzira na to kako novi ZKP mnogi ocjenjivali, da on i nije loš zakon, posebice što je odlučeno da norme protivne ustavnim i konvencijskim pravima mogu vrijediti još godinu i pol. Takva odluka omogućuje visok stupanj općeg zadovoljstva koji mogu dijeliti i Vlada i EK, pod čijim je monitoringom poglavlje o pravosuđu. Trenutačno mogu svi njome biti zadovoljni jer je problem riješen tako da problematične norme neće još neko vrijeme djelovati na postojeće procese, a što će biti u konačnici, teško je reći jer ovisi o mnogim faktorima, te o svakom konkretnom slučaju. Riječ je o odluci od prvorazredna značaja za sve građane jer se podvlači crta ispod koje zakonodavac ne može ići. Šteta koja je na pitanju ljudskih prava napravljena bit će ispravljena u Saboru, no sanacija povrijeđenih prava u konkretnim postupcima tražit će se i pred domaćim i pred međunarodnim pravosudnim tijelima.