Ricardo Hausmann

Ricardo Hausmann

Bivši venezuelanski ministar planiranja, te bivši glavni ekonomist u Međuameričkoj razvojnoj banci (IDB). Također je direktor Centra za međunarodni razvoj na Harvardskom sveučilištu i profesor ekonomije na harvardskoj Kennedy School

U međunarodnom financiranju javnog sektora nema mjesta tajnovitosti

Kineska praksa prikrivanja uvjeta kreditiranja neprihvatljiva je jer ti ugovori ograničavaju zajmoprimce, poput državnih poduzeća, da otkriju uvjete čak i vladi. To što istina o tim ogromnim obvezama nije procurila u javnost pokazuje slabosti građanskog društva i medija u tim zemljama.

Tajne bi mogle biti među najvrjednijom imovinom koju vlade posjeduju: Trojanski konj, šifra Enigma, projekt Manhattan i iznenadni napadi, kao što je bio Pearl Harbor, Šestodnevni rat i Jomkipurski rat, samo su neki od najpoznatijih primjera.  Međutim, u nekim slučajevima, teško je pomiriti želju vlada za tajnovitošću s nacionalnim interesima, ona čak može predstavljati jednu od njihovih najopasnijih prijetnji.

Prijetnja je još veća kad je tajnovitost potaknuta ne baš uzvišenim interesima strane vlade usredotočene na vlastiti cilj. Relevantan slučaj je kinesko međunarodno razvojno financiranje. Kina je postala novi i važan igrač na tom području. U principu, ogromna kineska štednja, znanje i iskustvo vezano uz infrastrukturu i voljnost davanja zajmova mogli bi biti sjajni za zemlje u razvoju. Na žalost, Pakistan, Šri Lanka, Južna Afrika, Ekvador i Venezuela naučili su to na teži način i kinesko razvojno financiranje često uzrokuje ushit poput onoga koji slijedi nakon unosa šećera u organizam, samo što je ovaj prožet korupcijom, a iza njega slijedi neugodan financijski (a katkad i politički) mamurluk.

Dok se zemlje suočavaju s rastućim troškovima projekata i pokušavaju shvatiti što se dogodilo i kako da se izvuku iz zbrke, one uviđaju da su financijski uvjeti njihovih obveza obavijeni tajnovitošću ugovora. Povrh toga, ugovori nameću ograničenja na sposobnost zajmoprimaca, poput državnih poduzeća, da otkriju uvjete vladi, a da i ne spominjemo javnosti.  To je u najmanju ruku nepovoljno jer kontrola akumulacije duga predstavlja jednu od najvažnijih stvari koju neka vlada može učiniti kako bi spriječila krize.

Ona također predstavlja jedan od najvećih izazova. Brojne su zemlje postigle napredak u jačanju vlastite fiskalne politike kroz usvajanje zakona o javnim financijama i proračunske prakse u cilju držanja deficita pod kontrolom. Pomislili biste da bi to trebalo biti dovoljno za sprječavanje akumulacije duga. Naposljetku, osnovno računovodstvo smatra da je sutrašnji dug samo današnji dug plus deficit koji imate između danas i sutra. Stoga, ako možete kontrolirati deficit, možete kontrolirati rast duga.

Zajmovi na budući izvoz
Kad bi to samo bilo tako lako. Kao što je pokazao Ugo Panizza s Diplomskog instituta za međunarodne i razvojne studije u Ženevi sa svojim koautorima, čini se da zemlje u razvoju krše istovjetnost računovodstvenih standarda jer praktički ne postoji korelacija između deficita i razvoja duga. To je iz razloga što brojni izdaci postaju javne obveze koje nikada ne prođu proračunski proces. Na koji način se to događa? Važan način za razlikovanje između vladinog i nevladinog duga jest putem određivanja treba li dužničku obvezu platiti iz budućih poreza ili iz budućeg novčanog toka generiranog projektom koji se financira zajmom.

Međutim, ta je distinkcija često prilično zamršena, uslijed jamstava, bilo eksplicitnih ili implicitnih, koja primoravaju vladu na spašavanje projekta ex post facto, kao i na potpunu ili djelomičnu isplatu vjerovnika. Jedna praksa, koju su nedavno provodile Kina i Rusija, uključuje davanje zajmova na budući izvoz, kao što je slučaj nafte u Ekvadoru i Venezueli. Postoje dva tipa takvih sporazuma: nečuveni i nevjerojatni. 

Dug koji zapravo nije dug?
Nečuvena verzija temelji se na ideji da taj dug zapravo nije dug, već plaćanje nafte unaprijed. Ta je tvrdnja smiješna jer je dug svaka obveza koju preuzmete danas i za koju se obvezujete da ćete je platiti vašim budućim prihodom. Povrh toga, to nije samo bilo koji stari dug; radi se o dugu koji je kolateraliziran budućim tokovima izvoza, što ga čini super-nadređenim dugom - koji je nadređeniji od duga prema entitetima sa statusom takozvanog povlaštenog vjerovnika, kao što su Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond. Stav da takav dug zapravo nije dug očito je nečuven.

No, stvari postaju još gore. Kinezi su se koristili izvozom nafte za kolateralizaciju duga za projekte koji nemaju nikakve veze s naftom, kao što su brana Coca Codo Sinclair u Ekvadoru ili venezuelanski Fond za nacionalni razvoj, koji nisu nimalo razjasnili ono što se dogodilo s kineskim zajmom čija je vrijednost premašivala 60 milijardi dolara. U tim slučajevima zajam za projekt ne otplaćuje se iz budućih prihoda od projekta, već iz budućih prihoda od nafte na koje je ta zemlja računala vezano uz plaćanje svih svojih obveza, financijskih ili ostalih.

Posljedično, prihod od nafte upotrebljava se za plaćanje projekata koji niti ne poboljšavaju proizvodnju nafte niti prolaze kroz proračunski proces, čime se istovremeno remeti financijska stabilnost naftne kompanije i vlade.  U tom kontekstu, kineska praksa tajenja financijskih uvjeta od društva koje je naposljetku odgovorno, a često i od vlade tog društva, neprihvatljiva je. Čak su i uvjeti ponovnih pregovora tajni, kako ostali zajmoprimci ne bi koristili njihov ishod kad presedan. 

Pomoć agencija za rejting
Ne mogu se sjetiti nikakvog valjanog argumenta koji bi pomirio tajnovitost u kontekstu javnih financijskih obveza s javnim interesima. To je nešto što društva ne bi trebala tolerirati. Činjenica da uvjeti tih ogromnih obveza nisu procurili u javnost odražava razinu slabosti građanskog društva i medija u tim zemljama. Ostali mogu pomoći. Agencije za kreditni rejting trebale bi zatražiti da vide ugovore o financiranju.

Ako taj zahtjev agencija bude odbijen, netransparentnost takvih praksi trebala bi se odražavati u njihovim rejtinzima. MMF i ostali multilateralni vjerovnici trebali bi uvjetovati zajmove prvenstveno poštivanjem normi o transparentnosti koj bi spriječile ovu tajnovitost. Pariški klub najvećih suverenih vjerovnika trebao bi postaviti objavu uvjeta kineskih i ruskih zajmova kao uvjet za restrukturiranje duga. Tajnovitost ima svoje mjesto u vladi, ali ne i u međunarodnom financiranju javnog sektora. To je praksa s kojom je potrebno okončati prije nego što počinjena šteta postane još većom.

© Project Syndicate, 2019.

Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Nemaš korisnički račun? Registriraj se ovdje! Prijavi se ovdje!
Pregled dana
Pogledaj sve