Kapitulacija u prvoj od izbornih godina nekako je bila očekivana, ali s druge strane gajile su se slabašne nade kod nekih kako ona neće biti potpuna. Sada je već sasvim jasno kako se "odriješila kesa" i kako bez ozbiljnih reformskih zahvata u bilo kojem sektoru – zdravstvu, školstvu, državnoj ili lokalnoj upravi – svi mogu očekivati izdašne povišice bez obzira na svoj radni učinak.

Jer da budemo u potpunosti jasni, izvlačenje učitelja, medicinskih sestara ili profesora na fakultetima u svakoj situaciji kada netko izrazi i malu sumnju u učinkovitost javnog sektora i njihove plaće toliko je postalo providno da više nije niti fenomenološki zanimljivo. Plakanje javnog sektora nad visinom plaća bez i jedne riječi o učinkovitosti ili činjenici kako ih iz poreza plaćaju oni koji bez povišice već godinama rade za privatni sektor sada je već više nego neumjesno.

Pogrešna poruka svima
A korištenje argumenta da moramo kako zaslužuju platiti one koji uče našu djecu ili one koji nas liječe je toliko uvredljivo da se može usporediti jedino i s "argumentima" da je Zemlja ravna ploča. Naravno, još uvijek ostaje na našim vlastodršcima da argumentirano pojasne svoju odluku o nagrađivanju javnih službi povišicom od 6%, i to ne učitelja ili liječnika, već svih bez reda i ikakvog pravila.

I bit će zanimljivo slušati kako će se objasniti zašto netko tko vrijedno radi u privatnom sektoru, a u privatnom sektoru rijetko netko zabušava, dobiva povišicu od 40-ak kuna, a u javnoj službi isti oni koji mogu ne dolaziti na posao danima, držati duge i mučne redove pred šalterima, neučinkovitošću tjerati investitore i sl. dobivaju 500 i više kuna povišice. Taj potez nije najopasniji jer je udar na proračun, nego zato što je u uvrnutoj i lošoj društvenoj klimi u kojoj živimo kriva poruka onima koji rade u privatnom sektoru, ali i pogrešna poruka onima iz javnog sektora.

Svi do jednog zaposlenog u privatnom sektoru, kada izvuku svoj platni listić i pogledaju bruto vs. neto, posebice oni stručni koji rade u naprednim i propulzivnim djelatnostima, dobivaju poruku da nisu važni, barem ne na državnoj razini. A svi oni koji rade u javnom sektoru mogu se slatko nasmijati i reći samo da izbora treba biti više. Polarizacija društva koja proizlazi iz ovog poteza Vlade tako će pravovremen sakriti i utišati dva vrlo značajna pitanja.

Kažnjeni privatni sektor
Prvo do njih je održivost zdravstvenog sustava kakvog trenutno imamo. Uz sve povišice i pokušaje ostaje činjenica da nam liječnici odlaze i kako i dalje mogu dobiti puno viša primanja negdje drugdje. O uvjetima rada ne treba niti govoriti. Tako da 6% povišice u ovom slučaju ne rješava ništa. Niti za liječnike i medicinske sestre niti za pacijente. Rješava jedino za politiku, i naravno sve one javne službenike koje od milja nazivamo "uhljebima", a oni nas ni do sada nisu liječili.

Povišice u školstvu ne rješavaju pitanje zaostalosti našeg obrazovnog sustava, pitanja ideoloških podjela kojima nema mjesta u obrazovanju, kao i pitanje tolatenog papira, sapuna, klupa i namještaja, a o tabletima da i ne govorimo. Deficit učitelja i profesora već je prisutan, a 6% ga neće spriječiti. Zato i u ovom slučaju ta povišica rješava jedino politiku i naravno sve one javne službenike koje od milja nazivamo "uhljebima", a oni nas ni do sada nisu obrazovali niti hoće. Bez daljnjeg, u ovoj državi mnogi zaslužuju povećanje plaće. 

Među njima su sigurno obrazovni i zdravstveni djelatnici, ali među njima su i svi oni vrijedni ljude iz privatnog sektora koji penalizaciju na svoj rad plaćaju svaki mjesec. A to jest penalizacija, a ne porez zato što kada bi plaćali porez onda bi plaćali državu koja je tu zbog njih, ovako plaćaju penale jer su oni tu zbog države.  I to zbog tisuća onih javnih službenika koji sjede po onim sivim sobama i iza šaltera i koji nikada nisu čuli onu rečenicu iz američkih filmova: "Ja vas plaćam!". Nego su za svoj nerad čuli jedino:  "Molim vas ako bi mogli, znate žurim na posao. Šef ne voli da nas dugo nema".