Odabir Donalda Trumpa pozdravljen je diljem svijeta s opravdanom zapanjenošću i strahom. Njegova pobjeda – nakon opake izborne kampanje koja nije bila utemeljena na činjenicama – zadala je udarac brendu američke demokracije.

Međutim, dok je Trump impulzivan i katkad osvetoljubiv – što potencijalno predstavlja poguban miks u već ionako krhkom svijetu – njegov odabir trebao bi potaknuti na preispitivanje propalih ideja kao i na odmak od prekomjernog oslanjanja na američko globalno vodstvo za koje je neizbježno da bude nesavršeno. Na brojnim područjima politika nije poznato što će Trump doista učiniti: u tome je sav rizik. No u slučaju gospodarske politike, jedno je jasno: doći će do popuštanja u fiskalnoj politici. Točan oblik stimulusa vjerojatno će biti neučinkovit i regresivan: veliki porezni rezovi koji se odnose na bogate zaoštrit će nejednakost koja je pomogla u poticanju Trumpovog uspjeha.

Dok bi njegovi planovi vezano uz potrošnju na infrastrukturu – na temelju odbitka od poreza po osnovi ulaganja ili investicijskog poreznog kredita – mogli imati tek ograničeni učinak. Međutim, smjer političkog zaokreta – s monetarnog na fiskalni stimulus – ima smisla. Diljem razvijenih gospodarstava, prevladavajući politički miks tijekom posljednjih šest godina – fiskalno stezanje i ultra-labavi monetarni uvjeti – rezultirao je osrednjim porastom dohotka, ali velikim porastom izobilja među onima koji su već bili bogati. Ako Trumpov fiskalni stimulus izazove preispitivanje politike drugdje, ipak će polučiti nekakvu korist.

Samo simbolične mjere
U međuvremenu, u trgovinskoj politici rizici su vjerojatno manji nego što se to na prvi pogled može činiti. Kad bi Trump doista održao obećanja koja je dao tijekom svoje kampanje vezano uz revidiranje Sjevernoameričkog sporazuma o slobodnoj trgovini i uvođenje carinskih tarifa na brojne vrste uvoza iz Kine, mogao bi usmjeriti svjetsko gospodarstvo s ispodprosječnog rasta prema potpunoj depresiji. No izglednije je da će pragmatična verzija  "Amerike na prvom mjestu," usredotočena na postizanje reizbora 2020. godine podrazumijevati neke uveliko simbolične mjere (poput antidampinških tarifa na uvoze kineskog čelika) te odustajanje od daljnjih inicijativa trgovinske liberalizacije poput Transpacifičkog partnerstva i Transatlantskog trgovinskog i investicijskog partnerstva. Ako se Trumpov protekcionizam ispolji u tim razmjerima, štetne posljedice koje bi on mogao imati po globalno gospodarstvo bit će neznatne.

Dok je trgovinska liberalizacija od 1950. do 2000. godine pomogla u poticanju globalnog rasta, marginalne su dobrobiti daljnje liberalizacije skromne. Ustvari, politički fokus trebao se preusmjeriti prije barem jednog desetljeća na negativne distribucijske posljedice do kojih može doći uslijed globalizacije. Ako Trumpov odabir potakne obazriviji pristup trgovinskoj liberalizaciji, mogao bi i na tom području donijeti neke pogodnosti. Stoga učinak Trumpovog odabira na američko i globalno gospodarstvo mogao bi biti blago pozitivan, barem kratkoročno. Potencijalan učinak njegove administracije na globalnu politiku i prirodno okruženje je ono što bi nas trebalo zabrinjavati u znatno većoj mjeri. Ostale zemlje trebale bi pružiti vodstvo koje Amerika neće – te se suprotstaviti SAD-u tamo gdje to bude neophodno. 

Bez novih sankcija Iranu
Malobrojni su komentari tijekom Trumpove kampanje koji se mogu smatrati razboritim i pravednim, ali imao je pravo kad je nagovijestio da se Europa ne može pouzdati da će ju Amerika braniti ako i nadalje ne bude voljna dati primjereni doprinos vojnom potencijalu. Amerika izdvaja blizu 4% svog BDP-a za obranu te na nju otpada oko 70% ukupne vojne potrošnje svih NATO članica. Većina europskih zemalja ne uspijeva postići cilj Saveznika vezano uz izdvajanja od 2%-od-BDP-a za obranu. S druge strane, Trumpovo obećanje da će raskinuti sporazum s Iranom predstavlja neodgovornu i opasnu prijetnju svjetskom miru, što bi samo dodatno ojačalo iranske tvrdolinijaše.

Ali to nije bio sporazum između SAD-a i Irana; njega je ispregovaralo šest vodećih sila i indosirali su ga Ujedinjeni narodi. Te bi se sile trebale jasno obvezati da neće ponovno uvesti sankcije te da će se svakom pokušaju nametanja volje SAD-a putem izvanteritorijalnih mjera – recimo, korištenjem pristupa sustavu za kliring dolara kao alata vanjske politike – suprotstaviti koordiniranim djelovanjem. Osobito u slučaju Velike Britanije to može nalagati spremnost za izravno neslaganje s američkom vanjskom politikom na način koji će neki pristaše našeg "posebnog odnosa" smatrati uznemirujućim. Što se tiče klimatskih promjena, odabir čovjeka koji tvrdi da vjeruje da je globalno zatopljenje kineska laž nastala kako bi naštetila američkom poslovanju, zasigurno je loša vijest.

Ali globalni zamah vezano uz hvatanje u koštac s klimatskim promjenama može se i mora održavati. Kontinuirano padanje cijena obnovljivih izvora energije potaknut će poslovna ulaganja u projekte s niskim udjelom ugljika, bez obzira na to što SAD čini. Također, sve jače zauzimanje Kine da ograniči te time smanji svoje emisije važnije je od bilo kakvog američkog nazadovanja, te njemački primjer sposobnosti kombiniranja zapanjujućeg izvoznog uspjeha s brzim rastom obnovljivih izvora energije dokazuje apsurdnost tvrdnje da stvaranje gospodarstva s niskim udjelom ugljika predstavlja prijetnju konkurentnosti.

Globalna klimatska politika
Također u SAD-u politike u pojedinim državama poput Kalifornije potaknut će tehnološki napredak, bez obzira na pristup federalne vlade. Postojano gomilanje nepobitnih dokaza da je globalno zatopljenje stvarno može polagano dovesti do usklađivanja američkog političkog mišljenja, a možda i Trumpovog mišljenja, s jasnom većinom Amerikanaca koji vjeruju da klimatske promjene predstavljaju problem od iznimne važnosti. Ostatak svijeta trebao bi podvostručiti svoje opredjeljenje za Pariški klimatski sporazum iz 2015. godine: globalna klimatska politika ne treba ovisiti o tome što jedan američki predsjednik trenutno kaže da misli. 

© Project Syndicate, 2016.