Trebamo energetsku strategiju koja će odrediti budućnost Ine i HEP-a

Autor: Vladimir Nišević , 15. siječanj 2017. u 22:00

Trebao bi to biti dokument koji neće samo zadati smjer razvoja hrvatske energetike u idućih 15 ili 20 godina, već će sadržavati i jasnu poruku o političkom konsenzusu, dogovoru koji nije vezan samo uz postavljanje šefova energetskih državnih kompanija.

Hrvatskoj ukoliko preživi Europska unija u obliku u kojoj je danas poznajemo prije ili kasnije slijedi uvođenje zajedničke valute i ulazak u eurozonu.

Pitanje uvođenja eura koje se ovih dana ponovo poteglo po medijma iz te perspektive čini se pomalo izlišnim i nepotrebnim osim u dnevnopolitičke svrhe u kontekstu izbora guvernera Hrvatske narodne banke ili već više puta spomenutih izvoznika. Međutim, čini se kako pitanje uvođenja eura u ovom trenutku, kao i pitanje prodaje 25 posto Hrvatske elektroprivrede ima još jednu svrhu, a to je skretanje našeg pogleda s pitanja Ina – MOL.

Ako uzmemo u obzir da je premijer Andrej Plenković otkup Molovih dionica u Ini najavio prije svega nekoliko tjedana, zanimljivo je primjetiti kako se vrlo malo svi zajedno bavimo Inom kao kompanijom – njezinom vrijednošću, budućnošću, brojem zaposlenih itd. Svima je puno lakše u ovom trenutku lamentirati o vrijednosti Hrvatske elektroprivrede – za koju će mnogi reći i kako nije zrela za privatizaciju, ili se baviti pitanjem postoji li sukob interese kod potpredsjednice Vlade Martine Dalić. Vrlo je malo, ili točnije premalo, analiza koje se bave domaćom naftnom kompanijom općenito.

Treba li nam uopće Ina?
Čini se kako je onda i uvođenje eura pomalo nametnuta tema ne bi li se u medijski i društveni prostor plasiralo nešto oko čega se javnost može na pomalo površni način "zabavljati", a sve da se ne bi postavilo pravo pitanje. To pitanje trebalo bi glasiti: Trebali li Hrvatskoj državi Ina ili joj je možda važnija energetska strategija koje nema, a koja bi u sebi sadržavala jasnu budućnost i HEP-a i Ine, ali i mnogih drugih poduzeća? Uostalom, ta strategija bi sadržavala i jasan smjer u kojem idemo kada je energetika u pitanju, pa se više ne bi raspravljalo trebaju li nam solari, vjetroelektrane, nafta ili nešto treće. Ali ta strategija trebala bi biti još nešto, a to je dokument koji određuje smjer razvoja hrvatske energetike u idućih 15 ili 20 godina i morala bi u sebi sadržavati jasnu poruku o političkom konsenzusu.

Dogovoru koji nije vezan uz postavljanje šefova energetskih državnih kompanija ili cijene energenata u idućih šest mjeseci. Nažalost, u ovom trenutku čini se da na hrvatskoj političkoj sceni nema nikog tko bi se pozabavio tim pitanjem. Naravno, iz pozicije političara jednostavnije se baviti uvođenjem eura o kojem će na kraju odlučiti Bruxelles, ili prodajom 25 posto HEP-a što u konačnici neće državu riješiti upravljačkih prava, ili nekakvim kvazi sukobom na relaciji Mađarska – Hrvatska vezanim uz prodaju Ine MOL-u. Uostalom, i silne priče o geostrateškoj poziciji, LNG terminalu, Rusima i Amerikancima, ispričane na stari način, također više pripadaju prošlom stoljeću nego ovom u kojem živimo.

Prilagodba dnevnih poteza
U ovom stoljeću države imaju jasne planove razvoja pojedinih ekonomskih sektora i to u razdobljima od najmanje deset godina, a ponekad i više, pa onda svoje dnevne poteze prilagođavaju tim ciljevima.  Kod nas još uvijek je obrnuto. Gubitak arbitraže znači i potpunu promjenu strategije (ako je uopće i ima) jer prodaja HEP-a prije nekoliko mjeseci je osporavana. Sada HEP postaje nove autoceste koje su trebale biti monetizirane, ali ipak nisu. Bavi li se uopće više itko autocestama? Lako je moguće da ćemo kroz godinu ili dvije ovo isto pitanje postavljati i za HEP. Doduše tada ćemo možda struju plaćati eurima, ali i to bez jasne strategije, nego zbog toga što je Bruxelles tako odlučio.

Komentirajte prvi

New Report

Close