Na prošlotjednom radnom ručku u organizaciji AmChama Hrvatska po tko zna koji put čula se priča o percepciji, potrebi za isticanjem pozitivnih poslovnih priča te, naravno, potrebi za optimizmom među svim dionicima javnog života, posebice kada predstavljaju Hrvatsku strancima, potencijalnim investitorima.

Ako me sjećanje dobro služi, sadašnji državni tajnik za investicije Zdenko Lucić, a do prije manje od nekoliko mjeseci čelnik ukinute Agencije za investicije, ispričao je priču o svom posjetu nekoj stranoj zemlji gdje mu je već taksist koji ga je vozio iz zračne luke počeo hvaliti zemlju i njezine potencijale.  S time se rijetko tko neće složiti – potreba za optimizmom i pohvalom onog dobrog što ova zemlja ima, a da to opet nije sunce i more, svakako postoji. 

Puno je priča u proteklih 15 godina upravo takve tematike objavio Poslovni dnevnik i nastavit će s tom praksom, ali postavlja se neminovno i vrlo izravno pitanje – zašto takvih priča nema više? Ili još preciznije, tko stoji na putu objave takvih priča?  Tko, društveno i fenomenološki gledano, tjera medije, ali i obične ljude, od pekara do taksista, da forsiraju loše priče i loše slučajeve? Jer teško je danas sjesti s nekim i reći "meni je dobro", ta rečenica jednostavno nije društveno prihvatljiva.

'Svi su oni isti'
Odgovornost je na svima, ali ipak ponajprije na onima koji diktiraju društveni tempo, na politici, od lokalne do državne vlasti. Uz priče o Agrokoru, Uljaniku, slanju policije u novinske redakcije do nevažećih vozačkih dozvola teško da se jedan jednostavni uspjeh neke kompanije ili malog poduzetnika može staviti u fokus. Odgovornost je upravo na onim koji će najčešće s gnušanjem izjaviti, nakon novinskih upita: "Nama treba pozitivnih priča, nama treba više optimizma, nama treba drugačija percepcija stvari oko nas".

Jer oni su u pravu, ali svojim potezima u nekom trenutku demantiraju sami sebe.  Slučaj Agrokor kao takav i kao malo starija priča, da se ne navučemo na ove najnovije, ukazuju upravo na osnovni problem s kojim se premijer Andrej Plenković i svi poput njega susreću. Jer događaji oko Agrokora istinski su bili prilika za novu, uspješnu i pozitivnu priču.  Bila je upravo ono što nam treba – mogućnost da spašavanje jednog velikog koncerna ostvarimo na pravim temeljima i iz toga dobijemo pozitivnih poruka koliko god želimo. 

Ne samo poruku da su spašena radna mjesta, već i onu da je ovo država u kojoj gospodarstvo, ako već nije tako bilo od sada, počiva na zdravim temeljima. Ali iz priče o Agrokoru "na ulici" danas, osim činjenice kako sastavnice koncerna i dalje posluju i kako nije bilo masovnih otkaza i propadanja, ipak ostaje Borg grupa, i na kraju vjerojatno izjava svakog prosječnog taksiste – "svi su oni isti".

Jer to je ta namjerna ili nenamjerna pogreška u koracima koja nam ne da da ugledamo svjetlo uspješnih priča bez obzira iz koje društvene sfere one dolaze, a ima ih dovoljno.  Jer dok se lokalnim šerifima dopušta da novinarima po potrebi privatne tužbe u redakcije šalju policiju, ili preciznije koriste državne poluge za osobne obračune, do tada teško da će mediji biti usredotočeni na uspjehe Mate Rimca i njemu sličnih svijetlih primjera.  

Brana protiv negativnosti
Naime, promjena percepcije ne može i nikad neće početi u taksiju ili na ulici, ona se kreira s vrha. Percepciju stvara država i oni koji njome upravljaju tako što nikada ne dopuštaju krive korake koji će onda u taksije dovoditi pesimizam, već stvaraju pravne i druge okvire koji će biti prva brana protiv negativnih misli. Očekivati da će sve krenuti s druge strane, od dna prema vrhu, naivna je iluzija koja samo može pojačati pesimizam.