Gotovo istodobno dok je u Zagrebu hematolog Igor Aurer s tribine o dostupnosti skupih lijekova pozvao političare da prestanu lagati o neograničenim pravima pacijenata, ministar zdravstva Darko Milinović iz Rijeke je poručio da će svakog doktora koji ne propiše lijek zbog besparice osobno prijaviti Komori, jer da je državni proračun osigurao sredstva svim pacijentima kojima je struka odredila da su im posebno skupi lijekovi potrebni.

Možda pritom i nije baš lagao, ako ćemo se držati argumenata koje državna administracija i te kako može iskrojiti prema njegovoj mjeri, ali suviše je primjera koji pokazuju da ministar (opet) nije kazao istinu. To dobro zna Zvonko Marić, oboljeli od karcinoma debelog crijeva, koji je boraveći jednom prilikom u bolnici shvatio da njegovi cimeri, s kojima dijeli i dijagnozu, dobivaju neki drugi lijek. Kad je Marić pitao doktora zašto nije dobio taj lijek, dobio je odgovor da mu ga bolnica ne može osigurati jer nema novca, točnije oko 180.000 kuna koliko stoji čitav ciklus liječenja. Naime, iako je skup, taj lijek nije na popisu posebno skupih lijekova za navedenu indikaciju, odnosno ne plaća se iz izdvojenog državnog fonda, nego se nalazi na osnovnoj listi lijekova koji se financiraju iz limita bolnica. A kad bi svaki pacijent KBC-a Zagreb za kojeg je utvrđeno da bi mu lijek pomogao (produžio život, smanjio simptome, povećao radnu sposobnost…) tražio lijek, troškovi samo tog jednog lijeka pojeli bi čak 80 posto ukupnog proračuna odjela onkologije! Odvjetnik Neno Horvat je među samo 190 od pedesetak tisuća oboljelih od reumatoidnog artritisa koji, doduše prekasno da bi hodao bez šepanja, ima sreću liječiti se biloškim lijekovima. Učinkoviti su i skupi, na zapadu se koriste rutinski, a nisu na listi skupih lijekova u Hrvatskoj, pa ih plaćaju bolnice. Odnosno, ne plaćaju jer nemaju novca. Ili ih samo prepisuju i šalju “bogatijim” bolnicama da ih plate. Pametnih lijekova sve je više, s njima i više preživjelih, više onih koji trebaju lijek, troškovi su enormni i nijedna država ih ne može sve podmiriti, uključujući Hrvatsku. I to nije problem, već politika sastavljanja lista lijekova koja nema jasne kriterije, nema osnove u farmakoekonomskim izračunima i opasno otvara put korupciji. I nema veze koliko polica dopunskog ili dodatnog osiguranja uplatiti, ništa vam ne jamči da hoćete, ili pak nećete, dobiti lijek kad vam zatreba. I to je problem koji se sudeći po retorici aktualne Vlade i ministra zdravstva neće tako brzo riješiti, a svaki političar koji se usudi reći da su neograničena prava pacijenata farsa može biti siguran da se neće još dugo grijati u stolcu s kojeg je izrekao istinu.