Ovo što radimo nema alternative", izjavio je prije gotovo dvije godine nominalno socijademokratski hrvatski premijer Zoran Milanović braneći štednju i promjene Zakona o radu kao dio mjera nametnutih iz EU, citirajući možda i podsvjesno, jedan od najpoznatijih bojnih pokliča pokojne britanske konzervativne premijerke Margaret Thatcher.

Alternativa je, čini se, ipak stigla. Svoje lice pokazala je u nedjelju 25. siječnja pobjedom lijeve Syrize u Grčkoj. Osiromašenom stanovništvu je dosta gladovanja, socijalnog sloma i gubitka dostojanstva uzrokovanih nametnutim strogim politikama štednje od strane EU i MMF-a, što su poslušno provodile formalno suprotstavljene stranke centra koje su mislile da će vječno vladati Grčkom. Početak vraćanja dostojanstva najjasnije im je obećao Alexis Tsipras, čelnik Syrize. Mjere štednje koje utjeruju strah u kosti grčkog stanovništva rođene su dok je moćna njemačka kacelarka Angela Merkel promatrala idealtipsku radišnu njemačku kućanicu koja je trošila koliko je imala, a ono eura što bi joj zbog racionalnog mentaliteta ostalo, spremala u madrac da se nađe za obožavani urlaub negdje na sunčanom europskom jugu.

Prema istoj priči, koju su svo ovo vrijeme pumpali njemački višecjevni bacači slogova što su je preuzeli i ostali kreatori politike u Europi, kućanice na tom istom europskom jugu su za to vrijeme pijančevale trošeći ono što nisu imale, zadužujući se za jastoge i šampanjac. Većina europske javnosti prihvatila je takvu manihejsku sličicu pa danas čak i predstavnici hrvatskih sindikata prezentiraju sliku Grka kao "onih koji su imali i previše". Epilog priče je jasan: vrijeme je da grčka kućanica plati skupu cijenu i vrati novac njemačkoj kućanici koja ju je spasila od bankrota, makar zbog toga ne bude mogla spremiti niti onu poslovičnu krumpir salatu koju je svojevremeno spremala hrvatska kućanica kada joj je na pamet pala ideja kako voditi vlastiti budžet.

'Lijeni južnjaci'
Ta pojednostavljena i stereotipna slika je potpuno djetinjasta. Prema podacima OECD-a, njemački suficit na tekućem računu platne bilance u posljednjih 15 godina zrcalno prati ukupni deficit tekuće bilance na strani zemalja koje su prema njemačkoj kancelarki trošile iznad svojih mogućnosti: Portugala, Španjolske, Grčke, Irske i Italije. Deficit ove skupine zemalja 2009. godine je iznosio preko 200 milijardi eura, što je jednako tadašnjem suficitu Njemačke. Prije dvije godine deficit tih zemalja je smanjen na oko 100 milijardi eura, koliko je otprilike iznosio suficit Njemačke. Ukratko, njemačka kućanica prodavala je svoje proizvode kućanicama na jugu kojima su njemačke banke za tu svrhu davale izdašne kredite pa je od te prodaje zarađivala eure koje je štedjela za urlaub.

Razlog jeftinog zaduživanja treba naći u euru, zajedničkoj valuti koja je uvedena 1999. godine. Tržišta su tada ocijenila da je jednako rizično posuditi novac Grčkoj kao i Njemačkoj i to je trajalo do pucanja nekretninskog balona u SAD-u 2008. godine. Da nije bilo eura, sve te države bi se mnogo teže zaduživale te bi mnogo lakše ispravljale velike neravnoteže u bilancama, a njemački izvoz i suficit bio bi mnogo manji. Mlijeko se prolilo 2008. godine i tada kreće narativ o lijenim južnjacima i radišnim sjevernjacima koji ih spašavaju svojim poreznim novcima, zanemarujući da su do tada bolje živjeli zahvaljujući zaduživanju južnjaka. 

Dug još više raste
Na scenu stupa omražena Trojka sastavljena od predstavnika EU-a, ECB-a i MMF-a koji traže ogromne rezove od Grčke u zamjenu za nove kredite. Trojka, kojoj je nezavisni pravnik Europskog suda pravde nedavno uskratio demokratski legitimitet, nikada na umu nije imala pomoći Grčkoj, nego joj je primarni zadatak bio zaustavljanje zaraze u EU. Zbog toga su ogromnu cijenu platili grčki građani od kojih je trećina pala ispod granice siromaštva, a većina bolnica više nema niti osnovne potrepštine. Grčka ekonomija je od dolaska Trojke dodatno pala, a dug je enormno porastao. U takvim uvjetima rađa se alternativa. S jedne strane fašistička Zlatna zora, a s druge konglomerat lijevih stranaka sastavljen od trockista i komunista, do dojučerašnjih socijaldemokrata, pod nazivom Syriza.

Europski establišment odgovara onako kako zna kada se u pitanje dovede postojeći poredak pa je Syrizu stavila u istu košaru sa Zlatnom zorom, što su 2012. godine slijedili i hrvatski srednjostrujaški mediji. Syrizu nakon pobjede sve manje nazivaju i radikalnom, što je i točno jer se krajnja ljevica u Grčkoj odrekla Syrize kao stranke koja je zapravo dio postojećeg sistema. Nedavno je hrvatski filozof Srećko Horvat doveo Tsiprasa u beogradsko kino Zvezda da održi govor, ali su iz Pokreta za okupaciju bioskopa spriječili Tsiprasa i Horvata u tom naumu uz povike "Napolje s izdajnikom grčke radničke klase i agentom američkog imperijalizma!", slaveći Komunističku partiju Grčke koja je odbila koaliciju s Tsiprasom. Tsipras se zbog toga okrenuo kranje desnoj stranci Nezavisni Grci, što je dovoljno da razočara dio svojih glasača i šokira europske promatrače. 

Kako pacificirati Syrizu?
Prema nekim gledištima, Tsipras je to napravio da bi pokazao njemačkoj kancelarki Merkel da će u zahtjevima za otpis dugova biti nepopustljiv. Njemačka je također nepopustljiva, ali će se bez sumnje naći kompromis koji će najvjerojatnije sadržavati značajno produljenje roka vraćanja kredita. Ne samo da će Syrizu biti moguće pacificirati destabilizacijom iznutra jer je riječ o grupama različitih lijevih usmjerenja, nego se ništa ne zna o njezinoj vanjskoj politici pa je moguće organizirati i napetosti s Turskom koju Nezavisni Grci smatraju neprijateljem. Syriza je, međutim, pokazala da je ozbiljna alternativa današnjoj dogmi unutar EU moguća, a sljedeća koja će je pokušati dovesti u pitanje je Podemos u Španjolskoj. S druge strane spektra nalazi se desnica poput Nacionalne fronte u Francuskoj ili UKIP-a u Velikoj Britaniji. Za razliku od promišljanja Thatcher ili Milanovića, alternative prevladavajućoj ideologiji ima, samo što o stupnju europske solidarnosti koja svih ovih godina bilježi strahoviti deficit, ovisi hoće li to biti fašistička alternativa ili će to biti lijeva alternativa s drukčijim pristupom ekonomiji i društvu.