Nominacija Davida Malpassa ranije ovog mjeseca, visokog dužnosnika Ministarstva financija SAD-a, predsjednikom Svjetske banke primljena je s određenom dozom olakšanja. Naposljetku, Malpassa je izabrao američki predsjednik Donald Trump, koji je poznat po pružanju podrške ekstremnim i nekvalificiranim kandidatima. No, to ne znači da je Malpass idealan izbor za obavljanje tog posla.

Zapravo, iako je moglo biti gore, Malpassova nominacija bila je očigledno razočaranje. Kao prvo, zbog njegovog dubokog skepticizma prema multilateralnim institucijama. Nadalje, on je Trumpov lojalist koji često naglašava ogromnu važnost gospodarskog rasta, osobito rasta američkog gospodarstva. Još je važnije da je Malpass konzervativac, a Svjetska banka to nije.

Svjetska banka je nekada zasigurno bila standardni predstavnik ortodoksne ekonomske misli, što se očitovalo u političkom koktelu koji je uslijedio nakon Hladnog rata, a sastojao se od privatizacije i deregulacije poznate pod imenom Washingtonski konsenzus. Ta je institucija kodificirala skup ekstremno konzervativnih pravila o trgovini, protoku kapitala te fiskalnoj i monetarnoj politici s kojima je tada primoravala gospodarstva u razvoju diljem svijeta na postupanje sukladno istima.

Gušenje glasa siromašnih
Međutim, s godinama se Washingtonski konsenzus našao na udaru kritika, a neki od najuvjerljivijih napada došli su od bivšeg glavnog ekonomista Svjetske banke, nobelovca Josepha E. Stiglitza. Između ostaloga, Stiglitz je istaknuo da Washingtonski konsenzus uopće nije bio konsenzus.  On je umjesto toga bio "skup politika formuliranih između 15. i 19. ulice", tvorevina američkog Ministarstva financija, Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke u Washington DC-ju.

Do ovog trenutka Svjetska banka, MMF i ekonomisti odmaknuli su se od Washingtonskog konsenzusa. Postalo je općepriznato da osmišljavanje učinkovitih gospodarskih politika iziskuje senzibilitet prema lokalnoj kulturi i mentalnom sklopu te da, uz smanjenje siromaštva, napori moraju biti usmjereni u smjeru suzbijanja nejednakosti. Naposljetku, gušenjem glasa siromašnih i davanjem imućnima prekomjernog političkog utjecaja dolazi do visoke razine nejednakosti koja narušava demokraciju.

To je od osobito velike važnosti za Svjetsku banku. Za razliku od MMF-a, koji je odgovoran za reakcije na financijske i ekonomske krize koje pune novinske naslovnice, Svjetska banka usredotočuje se na dugoročna rješenja dugotrajnih problema, kao što je kronično siromaštvo, pothranjenost i povlačenje vodnih ploha.  To objašnjava zašto su se četiri bivša glavna ekonomista Svjetske banke našla među 13 ekonomista diljem svijeta koji su 2016. godine postigli konsenzus pod nazivom Stokholmska izjava, čime su saželi niz stajališta i pokazali odmak od Washingtonskog konsenzusa.

Uvijek predsjednik iz SAD-a
Međutim, tijekom Malpassovog mandata taj bi napredak mogao biti poništen jer bi Svjetska banka ponovno mogla biti vođena mantrom o gospodarskom rastu iznad svega. Bilo bi neutemeljeno misliti da će Malpass podržavati opredijeljenost Svjetske banke za borbu protiv klimatskih promjena ili da će on poticati razmatranje lokalne stvarnosti, inkluzivnosti ili pravedne raspodjele ishoda  u osmišljavanju politike.

Uopće nije izvjesno da bi on postupao sa siromasima diljem svijeta i siromašnim zemljama s dužnim poštovanjem ili empatijom. Svjetskoj banci potreban je netko lojalan, ali ne lojalan predsjedniku SAD-a, već lojalan određenim idealima i idejama. Iako je Svjetska banka uvijek imala američkog predsjednika od Eugene Meyera do Jim Yong Kima, nema službenog razloga zašto bi tome moralo biti tako. Sjedinjene Američke Države imaju najveći udio glasova u Svjetskoj banci – 15,98%, prati ih Japan (6,89%), Kina (4,45%), Njemačka (4,03%) te Velika Britanija i Francuska (obje sa 3,78%).

Obzirom na to, Sjedinjene Američke Države trebat će uvjeriti samo još devet ili deset država da podrže njihovog kandidata. To bi trebalo biti dovoljno lako. No, tijekom povijesti, zemlje Zapadne Europe uvijek su podržavale kandidata Sjedinjenih Američkih Država, dok je SAD uvijek podržavao ideju da Europljanin predvodi MMF-a. Te zemlje duguju svijetu da ponovno razmisle o tom rješenju kako bi osigurale da čelnik tako važne globalne institucije bude izabran isključivo na temelju vlastitih zasluga. 

Može li nas iznenaditi?
Američki predsjednik Barack Obama bio je zaslužan za postavljanje Jim Yong Kima na taj položaj, koji, uz činjenicu da nije bio tipičan Amerikanac (njegov je otac iz Sjeverne Koreje), imao iskustvo angažiranosti na globalnoj razini i strast za razvoj nekih od najsiromašnijih regija na svijetu. Nažalost, Kim je prerano napustio taj položaj. U tom bi kontekstu Europa, Kina i Indija također trebale predlagati kandidate, bez obzira na nacionalnost.

Od Nigerijca Ngozi Okonjo-Iwealae do Indijca Raghurama Rajana, opcija ne nedostaje. Ako Malpass naposljetku i dobije taj posao, možemo se samo nadati da će iznenaditi i nas i Trumpa svojim zauzimanjem za globalne vrijednosti i interese umjesto za američki ekscepcionalizam, davanjem prednosti pravednosti, smanjenju siromaštva i održivosti nad kratkoročnim rastom. Naposljetku, Robert McNamara došao je s polja smrti u Vijetnamu i postao jednim od najprogresivnijih čelnika Svjetske banke. Ali to ne znači da bi se Malpassu jednostavno trebao predati mandat predsjednika Svjetske banke. Taj je položaj suviše važan da bi bio popunjen po defaultu. 

© Project Syndicate, 2019.