Rast BDP-a, približavanje turističke potrošnje stranaca magičnoj brojci od osam milijardi, pad javnog duga, nikada jeftinije zaduženje na domaćem tržištu, pad nezaposlenosti – ukratko ekonomska divota koja kao da se događa negdje drugdje, a ne u Hrvatskoj.

Međutim, imamo li toliko razloga za optimizam kako nas u to u ove predizborne ljetne mjesece pokušavaju uvjeriti?  Kada je bivši premijer Zoran Milanović izjavio kako je "Hrvatska slučajna država" nije bilo političkog oponenta koji nije podigao glas, a i oni njemu bliski vjerojatno su požalili tu jezičnu brzopletost.

Danas kada mnogi stručnjaci, ali i pojedini političari govore o slučajnom rastu države, koja nije slučajna, nitko se baš ne buni previše. Naravno svi u ovom trenutku za dobre makroekonomske pokazatelje žele zasluge uzeti sebi, i lijevi i desni i centar, ali je malo tko od njih voljan previše raspravljati o jednoj, čini se nezgodnoj riječi – slučajnost. Riječi koja bi kako će se zaoštravati predizborna retorika lako mogla zamijeniti one dvije izlizane u proteklih šest mjeseci, a to su reforme i stručnost.

Zanemarene inicijative
Ali u ovom trenutku treba stati na loptu i iskreno priznati da naš rast i jest slučajan. To je vidljivo iz više primjera, ali je i manje opasno od izostanka bilo kakvih ideja o upravljanju državom, jer je ova slučajnost pozitivna, slično kao što je ona krizna slučajnost iz 2008. bila negativna. Naime, 2008. su nas poltičari uvjeravali da je do krize u Hrvatskoj došlo pod vanjskim utjecajima i kako te trendove diktira svjetska ekonomija – to baš i nije bila puna istina i kasnije smo jasno vidjeli da bi kod nas kriza došla i da svijet nije pogodila.

Slično je i danas, samo obrnuto, političari nas žele uvjeriti kako je rast stigao kroz njihov rad i planiranje, a ne kroz inozemne utjecaje. To također nije puna istina i svi smo svjesni da upravo zahvaljujući vanjskim ekonomskim trendovima i naša država po inerciji raste. Pomnija analiza možda bi pokazala i da je naš rast u usporedbi s drugim zemljama daleko slabiji upravo zbog političkih struktura, jednako kako je država od 2008. tonula sve dublje zbog domaće situacije.

Prije nekih šest mjeseci prvo Hrvatska udruga poslodavaca, onda Hrvatska gospodarska komora, nakon njih čak i Američka gospodarska komora u Hrvatskoj iznosili su svoje prijedloge strukturnih reformi. Nijedna politička struktura za njih nije imala sluha, a ova odlazeća uspjela je takve i slične inicijative gurnuti u prikrajak puno brže nego ijedna dosad –  nije li to najbolji pokazatelj slučajnosti u kojoj živimo? Jer upravo u slučajnosti oni koji znaju mogu ponešto promijeniti lokalno, ali nikada ne pomaknu cijelo društvo. 

Država bez plana
Primjer za to je i kurikularna reforma o kojoj smo toliko pisali, zbog koje je toliko ljudi prosvjedovalo, a koja se na kraju svela na ideološko pitanje i prepuštanje obrazovanja udrugama poput Grozda. Istovremeno je za obrazovanje naše djece daleko više napravio Nenad Bakić trošeći svoj novac i pokušavajući u naš učmali obrazovni sustav uvesti pojam robotizacije.

Ali to nije plan države ili društva, to je dobra slučajnost u kojoj je jednom pojedincu do nečeg stalo. Možemo slobodno i bez uvijanja, dok se ne dokaže suprotno, reći da živimo u nenamjernoj državi, ali uz slučajan rast. Međutim, ono što ne smijemo dopustiti je da zbog politike iz našeg vokabulara izađu dvije riječi – reforme i stručnost. Kada bi te izraze pravilno koristili naš rast ne bi bio slučajan, a naša budućnosti bi bila puno sigurnija.