Svi protiv korupcije, a ona se nimalo ne smanjuje

Autor: Zorislav Antun Petrović , 26. listopad 2010. u 22:00

Ovogodišnji rezultat pokazuje da Hrvatska, kad je o korupciji riječ, po mišljenju uglednih institucija poput Economist Inteligence Unita ili Bertelsmann fondacije tapka na mjestu

Dok Hrvatska još nije bila supersila u skijanju komentatori i publika su pratili Svjetski kup s vrlo umjerenim očekivanjima i nije bila rijetkost vidjeti naslov poput: “Naš skijaš osvojio odlično 28. mjesto!” Onda je došla dinastija Kostelića pa su rezultati koji su prije smatrani sjajnima iznenada postali zanemarivi, štoviše, razočaravajući, što je krunski dokaz da je sve relativno i zavisi od očekivanja. Upravo zbog te relativnosti se ovogodišnji rezultat koji je Hrvatska zabilježila na indeksu percepcije korupcije (IPK) Transparency Internationala može tumačiti dvojako. Pesimisti će zaključiti: dobro je, nismo nastavili padati, što je pravo čudo uz sve te silne afere i hapšenja. Optimisti će zaključiti: dobro je, sad ćemo se nastaviti penjati, nakon dvije godine stagnacije. Hrvatska je s ocjenom 4,1 još uvijek među boljim ponavljačima, samo se postavlja pitanje koliko je to dobro kad se pogleda koliko se truda i energije ulaže u suzbijanje korupcije, bar nominalno. Također, nije ohrabrujuće ni kad se pogleda da smo još pred tri godine prvi put zabilježili tu ocjenu, odnosno kad je objavljen IPK za 2007. godinu.

Daleko od prolazne ocjene
Doduše, IPK nije nužno uvijek usporediv, jednako kao što nisu usporedive ni ocjene u školi ili na fakultetu, ali opet je dovoljno referentan da se stekne bar načelni dojam zbiva li se nešto u nekoj zemlji ili ne. Na žalost, ovogodišnji rezultat pokazuje da Hrvatska, bar kad je o korupciji riječ, po mišljenju uglednih institucija poput Economist Inteligence Unita ili Bertelsman fondacije tapka na mjestu. I to je temeljni problem. Hrvatska je i dalje ponavljač: IPK ima ocjene od 0, što je potpuna korupcija, do 10, ocjene koju bi zaslužila utopija bez korupcije, a prolazna ocjena je 5. Drugim riječima, zemlje čija ocjena je manja od pet imaju ozbiljnih problema s korupcijom i to takvih da se dovodi u pitanje njihov daljnji razvoj i to na svim razinama. Hrvatska još uvijek spada u takve, a do prolazne ocjene treba još podosta poraditi.Naravno, uvijek se može tvrditi da su ocjenjivači bili neskloni Hrvatskoj. No, bilo bi doista zanimljivo vidjeti kako bi sami građani Hrvatske ocijenili neka pitanja koja su bila ocjenjivana u istraživanjima na temelju kojih se izračunao IPK. Primjerice, na pitanje Bertelsmann fondacije o podjeli vlasti, odnosno postojanju sustava provjera i posljedica, kako bi odgovorio prosječni građanin Hrvatske: da nema nikakvih problema u podjeli vlasti, posebice kad je riječ o sustavu provjera i odgovornosti, ili bi odgovorio da izvršna vlast ima prešutni monopol na vlast, bilo formalnu bilo neformalnu, koja može uključiti i preuzimanje ingerencija od drugih grana vlasti. Nije teško pogoditi koji od ovih odgovora nosi više bodova u istraživanju. Ili kad je riječ o neovisnosti sudstva: sudstvo nema problema ni s neustavnim intervencijama drugih institucija ni s korupcijom, pri čemu postoje mehanizmi za sudačku analizu zakonodavstva, ili bi ipak prije bio odgovor “sudstvo nije institucionalno odvojeno ili je bitno podređeno vjerskim ili političkim vlastima”.

Sporna igrališta za golf
Naravno, može se u analizi ovogodišnjih rezultata naći i ohrabrujuće podatke, primjerice, uz Rumunjsku i Bugarsku iza Hrvatske su sad i Italija i Grčka, no to je više posljedica njihove retardacije nego li napretka Hrvatske. Istina je da se kod nas donijelo puno propisa koji smanjuju prostor za korupciju, no dovoljan je jedan Zakon o igralištima za golf da se dovede u pitanje sve učinjeno. A Zakon o igralištima za golf je doista paradigmatski kad se govori o kupnji države, odnosno najgorem mogućem obliku korupcije. Naravno, točno se korupcija nikad neće izmjeriti, ali nije teško pretpostaviti da će se prije pojaviti u zemlji s više sivih zona, odnosno lošijim propisima. Otprilike jednako kao što više ljudi obolijeva od malarije u blizini močvara – nisu uvijek svi bolesni, ali zato su izloženi većoj opasnosti. A najdjelotvornija zaštita nije ubijanje jednog po jednog komarca, već isušivanje močvare tako da se komarci ne mogu rojiti.

* Svi izneseni stavovi isključivo su osobni stavovi autora

Zorislav Antun Petrović, predsjednik Transparency Internationala Hrvatska i član Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa

Komentirajte prvi

New Report

Close