Nema medija koji na dugu stazu može od neuspješne reforme učiniti uspješnu priču, a to vrijedi i za reformu pravosuđa. Isto tako ne može ni medijsko opetovano najavljivanje mogućnosti kako će “kad-tad” Vlada smijeniti ministricu pravosuđa Vesnu Škare Ožbolt ojačati poziciju premijera Ive Sanadera ili čak i same ministrice, a da se pri tom na neko vrijeme ne ugrozi sam tijek reforme provosuđa. Reforma pravosuđa ušla je u treću, ključnu godinu, s visokim rejtingom ministrice u javnosti dok je kod Vlade i premijera rejting u opadanju. Postigla je da suci više nego ikad rade bitno ravnomjernije posao rješavanja starih predmeta koje su vukli i po desetak godina. Upravo zbog svog značaja, opsega i težine, reforma pravosuđa jest ključan zadatak Sanaderove Vlade u koji je uključen vrlo velik broj sudionika. Od Vlade se očekuje da će uvesti 2007. red u sudstvo, pa je rasplet odnosa ministrice i Vlade važan moment za uspjeh reforme.
Reforma ne može isključivo ovisiti o zalaganju ministrice, ona ovisi i o poziciji koju ministrica ima kod premijera i o tome koliko je prihvaćena u cijeloj Vladi. Sve dosad, podrška nije bila problem, pa je reforma tekla prilično uspješno. Ključno je bilo jednoznačno reformatorsko političko opredjeljenje i Sanadera i Ožboltove. No, problem je upravo nastao, a može eskalirati, zbog stila vladanja koji je kod oboje – liderski. Dok hrabro kreće u odmjeravanje liderskih snaga, ministrica ne bi trebala smetnuti s uma da je reformu pravosuđa, ipak za nijansu više, pozvaniji promovirati – premijer. Izborom Ožboltove kao “svog” ministra pravosuđa, Sanader je dao pečat cijeloj reformi. U tom je slučaju pokazao da zna izabrati. Stoga, kada današnje neslaganje oni ne bi mogli prevladati i to zato što je npr. ministrica neuspješna, logično bi bilo da premijer smijeni ministricu ili od nje zatraži da odstupi. Kako o tome nije riječ, logično je da se Škare Ožbolt i upušta u političko odmjeravanje snaga, samo formalno, ravnonopravnih stranaka. Možda i mogu mala i velika stranka na duge staze odmjeravati snage, ali reforma i posao će ipak stradavati.

Za reformu pravosuđa taj bi scenarij – dugo i iscrpljujuće pozicioniranje – značio usporavanje. Iako je, formacijski gledajući, funkcija ministra pravosuđa dio izvršne, a nikako sudbene vlasti, ipak sve što se zbiva u vrhu izvršne vlasti prelijeva se na sudbenu vlast. Pored raznih utjecaja koje (para)pravosudni faktori imaju na reformu pravosuđa, a kojima je Ožboltova uspješno parirala, u ovoj fazi ne bi smjela dozvoliti da reforma postane zarobljenik specifičnog medijskog kuta. Kako je reformu pravosuđa vrlo uspješno trasirala, a u provedbi se osobno zdušno zauzela, Ožboltova ne bi trebala na pola mandata davati povoda onima koji smatraju da je mogu uspješno naslijediti. Jer, ako se nađe kandidat koji je više po ukusu vladajuće stranke, poslušniji ministar, Ožboltova će pasti. Sudački kuloari zasad samo spekuliraju o povratku nekadašnjeg HDZ-ovog ministra pravosuđa, a sadašnjeg odvjetnika Miroslava Šeparovića koji je u braniteljskom timu generala Gotovine.