Tijekom svojih posljednjih sastanaka G8 je zauzeo snažan stav protiv protekcionističkih mjera u području izravnih stranih investicija, ponavljajući prijašnje pozive upućene G20 da stavi moratorij na takve mjere. I jedni i drugi su ispravno učinili. Prema konferenciji Ujedinjenih naroda o trgovini i razvoju, samo 6 posto svih promjena nacionalnih regulacija izravnih stranih investicija koje su diljem svijeta napravljene između 1992. i 2002. godine išle su u smjeru da investicijsku atmosferu učine manje pristupačnom. Ta se brojka u godinama 2003. – 2004. udvostručila na 12 posto svih promjena u regulacijama i umalo ponovno udvostručila, na 21 posto svih promjena u godinama 2005. – 2007. U Latinskoj Americi je, na primjer, otprilike 60 posto svih promjena regulacija izravnih stranih investicija u 2007. bilo nepovoljno za strane investitore.

Pitanje sigurnosti
U cjelini su države koje su u 2006. – 2007. uvele barem jednu promjenu regulacija koja je investicijski okvir učinila manje srdačnim tijekom tog razdoblja bile mjesto oko 40 posto svjetskog dotoka izravnih stranih investicija. Impresivna brojka koja pokazuje da se događa nešto sumnjivo. Ovi podaci se odnose isključivo na formalne promjene u zakonima i regulacijama, nikakvi podaci nisu dostupni o tome do koje mjere se nepromijenjeni zakoni i regulacije provode na restriktivniji način i time povećavaju neformalne barijere za ulaz i poslovanje stranih kompanija. Naravno, nije svaka mjera koja čini atmosferu manje pristupačnom za izravne strane investicije protekcionistička. U osnovi bi se za takvu oznaku trebale kvalificirati dvije situacije. U slučaju izravnih stranih investicija koje se ulijevaju u zemlju protekcionizam se odnosi na nove službene mjere koje se koriste da se spriječi ili obeshrabri investitore od dolaženja u zemlju domaćina ili ostajanja u zemlji domaćinu. Za izravne strane investicije koji izlaze iz zemlje protekcionizam uključuje mjere koje zahtijevaju da domaće kompanije prenesu imovinu ili poslovne operacije u svoju matičnu zemlju ili koje destimuliraju određene tipove novih investicija u inozemstvo. Međutim, definicija protekcionizma prema izravnim stranim investicijama može se zakomplicirati jer mjere poduzete u interesima legitimnih ciljeva javne politike, primjerice zaštite nacionalne sigurnosti ili povećavanja doprinosa koji izravne strane investicije donose domaćoj ekonomiji, nisu nužno primjeri protekcionizma čak i u slučajevima kada čine atmosferu manje gostoljubivom stranim investicijama.

Ipak, čak i uz to upozorenje porast u količinama protekcionizma u odnosu na izravne strane investicije počeo je prije nego financijska kriza i recesija. To sugerira da je ponovno procjenjivanje cijena i koristi od izravnih stranih investicija već bilo u tijeku. Stoga je zanimljivo primijetiti da su procjenu vodile razvijene zemlje koje su u prošlosti bile pobornice liberalizacije ulaska i uvjeta poslovanja za strane investitore i njihove zaštite međunarodnim zakonom. Za neke države, poput Sjedinjenih Američkih Država, ova ponovna procjena je utemeljena zbog (uglavnom nedefinirane) zabrinutosti za nacionalnu sigurnost koja se pojavila nakon terorističkih napada 11. rujna 2001. godine. Ali čini se da postoji i doza reakcije protiv “novih klinaca u susjedstvu”, to jest multinacionalnih poduzeća iz tržišta u razvoju, pogotovo kada su ta poduzeća u vlasništvu države i pokušavaju ući na američko tržište kroz spajanja i akvizicije. Zbog toga je došlo do jačanja aktivnog mehanizma provjere američkog Odbora za strane investicije. U slučaju nekih drugih razvijenih zemalja (na primjer Kanade, Francuske, Njemačke), zabrinutosti za nacionalnu sigurnost se protežu do razmišljanja o ekonomiji i zaštiti “nacionalnih šampiona”. I u tim zemljama su ojačani mehanizmi provjere, a njihov primjer slijede Kina i Rusija, kao i neka druga tržišta u razvoju. Sasvim je moguće da su u nekim od tih slučajeva u situaciju umiješani i legitimni ciljevi javne politike. No linija razdvajanja između takvih ciljeva i protekcionizma može biti vrlo tanka.

Traženje kapitala
Financijska kriza i recesija mogle bi umanjiti rast protekcionizma za izravne strane investicije jer države traže kapital kojim bi poduprle lokalne kompanije i povećale investicije koje bi im pomogle unaprijediti ekonomski oporavak. Međutim, globalna kriza bi također mogla istaknuti protekcionizam, pogotovo ako nacionalistički nagoni ostvare prevlast, moguće pod utjecajem prodaje domaće imovine ispod svake cijene (kao što smo mogli vidjeti tijekom azijske financijske krize). Glavna misao je da investicijska atmosfera za izravne strane investitore postaje manje otvorena. Dok to sigurno nije dominantan pristup prema izravnim stranim investicijama, moramo dobro paziti da on to ne postane. Međutim, pri tome bi mogao pomoći objektivan promatrač protekcionizma nad izravnim stranim investicijama koji promatra protekcionističke mjere i imenuje i posramljuje države koje ih usvoje.

© Project Syndicate, 2009.

Karl P. Sauvant, izvršni direktor Vale Columbia centra za održive međunarodne investicije pri Sveučilištu Columbia i jedan od direktora Inicijative milenijskih gradova